Marko Vešović SVAŠTARA: Majka

za aktuelno.me

piše: Marko Vešović

Nije krupnija od pesnice

Razgovara i sa korovom

Dok plijevi ga iz lijehe

Ili galami na čiviju

U duvar kad je zakucava

Mršava kao šibica

Glas joj plamičak šibice

Što puteve nam obasjava

Kroz goru gusarljivu

Stopala su joj uza zemlju

Čvršće no moja priljubljena

I na šumske jagode

Miriše svaka kletva njena

U snu joj mrtvi donose

Da pere krvave košulje

U snu vidi hiljade šaka

Što se iz grmlja iz oblaka

Iz močvara i iz peštera

Pružaju ka krunama

Na glavi njenih sinova

Nekad je naša majka bila

Slična bokoru kopriva

Sad je plamičak koji može

I šapat utuliti

Sve tiše moli se pred lijeganje

I sve se rjeđe sa nama gomba

Oko Gospoda golemoga

Radije trlja jagodicom prsta

Čvor u dasci astala

Il dlanovima izravnava

Nabore na kecelji

Ostala je sama kao Sijerma

Desetoro djece rodila

Podigla troje unučadi

A danas priča sa radiom

I njeni dani niotkuda

Teku unigdje i isti svi su

Ko čaše u servisu

I od zaludnog čekanja je

Sve umornija njena sjena

I sve punija duša njena

Tišine kojom odjekuje

Crkva naroda izumrlog.

Jednom je  Stevan Raičković, po meni najveći srpski pjesnik druge polovine 20. stoljeća, u kafani kazao da poezija nije izražavanje već suzbijanje misli  i emocija. Nakon ove pjesme, do dna sam osjetio šta to uistinu znači. To je jedna od rijetkih mojih umotvorina u stihu koje znam napamet, ne samo što je emocija  pritajena,već i zato što u njoj ništa nisam izmislio. Jer to bi bilo isto što i krivotvoriti ikonu. To je stvarna Darinka. Koja je, dok nas je vaspitavala, batinom suzbijala svoje emocije prema evladu. Nije tako u mnogim mojim drugim pjesmama: ono što sam izmislio često je uvjerljivije od onog uzetog iz života ili iz knjiga.

Izuzetak je Poljska konjica, knjiga ratnih pjesama: danas, čini mi se da sam i sve u njoj izmislio, i sve bukvalno prepisao. Nema boga, ni Drugog dolaska, ni Strašnog suda, ali, kad bi ih bilo, Bogu bih, na kijametni dan,  pokazao Poljsku konjicu kao opravdanje svoga života.  I ta knjiga živi od suzbijanja emocije: to je najvažnji postupak u njoj. Glasovi Drugih su zapravo moje maske.

2. DVA SRPSKA JERARHA

Risto nije volio nikog

Sem sebe i svoju naciju.

Ni na šta nije ličio koliko

Na policijsku raciju.

A kad iz njega, gluhog kao top

Za sve nesrpsko, mržnja se orila,

Bio je manje pop

Nego pod mitrom gorila.

Ka je skiknuo ,ja partizansko dijete,

Kazao sam: “Ne bilo veće štete!”

Od korone ne samo Risto.

Umro je i srpski patrjarka.

Jedno im bješe isto.

Jedna biljega bješe im jarka

Da se na sav glas ori:

Ni jedan nije, svetog mi Jovana

Koji mi vazda bješe štit,

Propuštao pogodnu priliku da se sit

Najede govana

O Crnoj Gori.

Ovo su stihovi koji mi iskrsavaju u glavi dok natenane pravim “Knjigu s tri naslova”, od tekstova o Ristu Radoviću, objavljenih na portalu Akutelno me.Tu neopevanu budalu, kako bi se reklo u Beogradu, trudiću da što dostojnije opevam. Redakcija tog portala dala mi je četiri mjeseca da knjigu o Ristu, kao čelo krajiške mlade, nakitim dukatima, i jednog dana, kad mene odavno ne bude,

šta je trajnije neznano biti neće:

Ridžina zadužbina od teneće

na vrhu Rumije,

ili moja, od riječi, bista.

Za Rista.

Koju je pravio umjetnik. Onaj koji umije.

Evo i moga davnoga prevoda Bunjinove, u prvom svjetskom ratu nastale pjesme ”Riječ”, jer se i na njoj temelji moje uvjerenje da će, bojati se, u duelu sa pjesnikom, ta se populjina provesti kao Maksim po trnju:

Šute mumije, kosti, grobnice –

Život je dat tek riječi:

Na svjetskom groblju, iz drevne tmice,

Tek zvuk pismena ječi.

I mi nemamo drugog imanja!

Znajte, po mjeri snage bar,

Čuvati u dane zla i stradanja,

Riječ – naš besmrtni dar.

1915.

A da će, pred vremenom, u dvoboju sa pjesnikom,  mitronosac obrati bostan kaže mi i to što se, „u dane zla i stradanja“, riječima služio kao prostitutkama,  kako bi rekao Štefan Cvajg.Vadio ih je ne iz svoje glave nego iz Dražinog Jajca, koje zvalo Lipovo. Ono kod Kolašina.

Pošto mu u Lipovu  nije davao da miruje, CHichu je đavao nagovorio da skupa s Njemcima nad partizanima piruje  i dobio preko pičke. Jedan partizan mi je pričao da  su, kad su nakon Neretve gonili Ravnogorce, usput nalazili medalje koje su sa sebe bacali.

I mogu zamisliti merak s kojim su crnogorski partizani raskupusili četalje koji su ih, s Pircijem Birolijem, išćerali iz Crne Gore. Od poraza na Neretvi Chicha se nikad nije oporavio, kao ni Hitler od poraza kod Kurska.

Nakon što mu je Tito jebo nanu kod našeg Kurska, i treba da se ponose Dražom  đikani koji to ne prestaju ponavljati. Nije mala već velika zajebancija zamisliti kako mašinbravar raščevrljuje vilice đeneralu pred okupatorom čije je slušče bio.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta