Rusija i zapad – juče, danas, śutra

Piše: Peđa Popović (VOM)

Obećavajući počeci

Post-sovjetska Rusija ima dvije faze u svojoj državnoj strategiji i spoljnoj politici. Prva faza je vrijeme Jeljcina. Ma koliko da se radi o veoma specifičnom političaru i osobi, ipak je dovoljno čuti njegov govor u UN i konferenicju za štampu ispred Bijele kuće nakon susreta sa američkim predśednikom.

Jeljcin govori svijetu o novoj Rusiji, Rusiji koja hoće temeljni zaokret, da se približava Evropi i bude dio Evrope, da bude partner Amerike. I biva objeručke dočekan.

Tada već počinju da se čuju komentari u samoj SAD, ima li više potrebe da postoji NATO i kakav , jer ovo sada je neka druga Moskva. Američki predśednik nudi Rusiji da se priključi NATO i da se skupa bore protiv raznih pošasti u svijetu, posebno protiv šverca oružja, naoružavanja raznih terorističkih grupa u svijetu, kontroli nuklernog naoružanja, protiv terorizma.

Ne treba zaboraviti da Amerika u prvim godinama post-sovjetske ere pomaže materijalno potpuno osiromašenu Rusiju da zaštiti neka nuklearna naoružanja, prije svega brodove, da ne bi došlo do globalne katastrofe.

Ubrzo poslije Jeljcina na scenu stupa Putin. I biva još srdačnije prihvaćen. Američki predśednik ga ugošćava na svojem privatnom imanju, Francuski ga slovi svojim ličnim prijateljem. Nova era počinje, hladni rat je konačno završen.

Međutijem, to oduševljevenje ili makar u toj mjeri, ne dijele bivše evropske članice SSSR-a i Istočnog bloka, tek izašle iz bijede tvrdog socijalističkog sistema i oslobodile se od još tvrđe moskovske pesnice. Povjerenje se teško stiče, a lako gubi, pa one masovno bježe u NATO. Ne da bi u nekom trenutku napadale Rusiju već da se zaštite od nje. Jer i one i Moskva odlično znaju da NATO nikada u strategiji nije imao plan napada ili osvajanja Rusije ili bilo koje države.

Međutijem, politika Putina počinje da se mijenja i početno oduševljenje da splasnjava. Putin nije iznenadio ni analitičare koji su pomno pratili njegov poltički razvojni put. Bivša spoljno politička analitičarka američke Vlade Fiona Hil se śeća prve konferncije za štampu Vladimira Putina, davne 1991.godine, tada zamjenika gradonačelnika St.Petesburga. U toj funkciji on nalazi za shodno da komentariše Ukrajinu i negira njeno pravo da postoji kao država. Vremenom Putin počinje da lamentira i nad raspadom SSSR, što pokazuje da su evropske države, bivše članice Istočnog bloka, bile u pravu ulaskom u NATO, a ni Moskva ništa nije učinila da stekne njihovo povjernje.

Povratak Moskve na pređašnje “položaje”

I počinje destruktivna uloga Putina i lagano da se kruni povjerenje Zapada. Putinu smeta NATO, smeta EU. Nejedinstvo zapada je nešto što njemu odgovara i na čemu radi, želeći haos.

On materijalno pomaže neke opozicione partije u Evropi, anti EU, anti NATO pokrete, upetljava se i u američke izbore. Njegova propaganda u zemlji i inostranstvu radi do usijanja.

Milioni se troše na propagandu, podmićivanja, destrukciju. Istovremeno on već najavljuje svoju strategiju, stvaranje nove imperije. Ali jedna paralela je indikativna. Naime, samo zaostale države imaju tu čobansku logiku da veličina teritorije odražava njihovo bogastvo i moć, ignorišući da su se sve velike imperije neumitno raspale.

SAD je pobjednica dva svjetska rata, a da ni za jedan santimetar nije uvećala svoju teritoriju niti pokušala, niti o tome i razmišljala. Engleska i Francuska su manje nego što su do tada bile. Ili još interesantnije, Njemačka i Japan su izgubile II sv rat. Njemačka je izgubila i dio teritorije. Pobjednica SAD je i jednoj i drugoj državi finansijki pomogla da stanu na noge. Američki general Daglas McArtur, pred kojim je Japan potpisao kapitualciju, kao posljeratni namještenik u Tokiju, nije podlegao pritisku da japanskom caru Hirohitu bude suđeno kao ratnom zločincu. Smatrao je da ponos i dušu jednog naroda ne treba ubiti. I Japan je transfromisan kao parlamentarna demokratija, a general Mc Artur je postao visoko cinjena ličnost u Japanu. No tek dvadesetak godina je prošlo i Japan i Njemačka su ponovo sile. Ali ekonomske, ne vojne.

No, post-sovjetska Rusija ne ide ekonomski mnogo naprijed. Postaje leglo korupcije i kriminala, enormnog bogaćenja elita i njihovih pulena. Rusija je van Moskve i St. Petesburga uglavnom zaostala azijska država u kojoj 20% stanovnika nema plin u kući, a mnogi ni vodu ni kanalizaciju. Rusija izvozi resurse, oružje, a umjesto u razvoj Rusije ulaže u propagandu i korupciju đe god može i enormna bogaćenja državnog aparata i privilegovanih tajkuna, koji se razmeću novcem po zapadu. I Rusija počinje da nagovještava đe su prve meta: Ukrajina, Gruzija, Jermenija. Metod je poznat još od Hitlerova vakta, sa najeklatantnijim primjerom Austrije. Proglase se etnički Njemci ugroženima i Austrija se anektira.

Prema nekim izvorima Rusija je potrošila oko pet miljardi dolara u “rusifikaciju” djelova Ukrajine da bi je pripremila za državni lom. Propaganda, podmićeni političari i njihovi saradnici, su glavna receptura. Oni trebaju da ubijede da su Rusi i one koji to nijesu znali da su, da su ugroženi, iako to nijesu primjećivali, maltene, do istrebljenja, da im je Rusija matična država, a da je Putin sveruski predśednik. O njima Rusija treba da se brine i da ih, ali sa teritorijum skupa, dovede pod svoje skute. Bez teritorije su nebitni. Jer oni Rusi koji žive u fašističkom Zapadu nijesu prioritet. Neka se još tamo pate. Tamo đe oni žive, tamo je nažalost NATO. Jer tamo đe oni “pate”, tamo je nažalost NATO.

Napad na Ukrajinu

I Ruska armada kreće. Sa trivijalnim obrazloženjem da rješava situaciju u Ukrajini jer tamo vlada korumpirano, fašisoidno rukovodstvo, te treba dovesti ukrajinskog “Lukašenka” i sve će biti kako treba. Istini za volju to što Kremlj govori o vlasti u Kijevu isto i za Rusiju i još gore misli Ukrajina i ne samo Ukrajina. I nije Rusija jedina takva država pa niko ne kreće da šalje vojsku da rješava unutrašnje pitanje suverenih država jer se onda raspada svjetski poredak. Pri tome Rusija makar formalno, da zamaže oči, zaobilazi Međunarodni sud pravde koji su osnovale Ujedinjene Nacije čiji je i ona član, a još i stalni član Savjeta bezbjednosti. Dakle Rusija ne govori istinu o razlozima agresije, svijet zna da Rusija ne govori istinu i Rusi znaju da svijet zna da ne govore istinu. Jer to obrazloženje je više smiješno nego i cinično.

A Rusija osvaja ukrajinske teritorije standadnom taktikom koju je, recimo, ośetio Grozni dva puta kada je Čečenija htjela da se odvoji od Rusije. Rusi ruše sve, sve sravnjuju sa zemljom, siju strah, ubijaju sve pred sobom i pljačkaju. Kao nekada Mongoli Džingis kana i Kublaj Kana. Ista taktika. Naravno logistički pomaže i crkva. Crkva je politici, još od davnina, bila glavna duhovna snaga u osvajačkim pohodima. Pa recimo ruski patrijarh “obraduje” vojnike da ne brinu ako poginu u Ukrajini, svi grijesi su im oprošteni. Ili je patrijarh preuzeo funkciju Sv. Petra ili je sa Sv. Petrom potpisao neki Memorandum. Zaista morbidno. Doduše, katolička crkva je tu misiju odavno napuštila.

I na viđelo izlazi svo licemjerje moskovske politike oko NATO-a. Nije Rusiji smetao NATO jer se plašila svojoj bezbjednosti, nego onda ne bi mogla da ulazi sa vojskom u nijednu njenu članicu. Da se širi. S druge strane, da je NATO htio da napada Rusiju ništa im nije trebala Ukrajina, koju nijesu ni htjeli da prime u članstvo. NATO je već bio na granicama Rusije. A ako baš jesu htjeli preko Ukrajine što čekaju evo skoro godina i po?

I onda plan brzog loma Ukrajine propada jer su poltičari koje je korumpirala Moskva lagali da ih ukrajinski narod čeka raširenih ruku i još sa cvijećem. Iznenađujuća naivnost Putina, bivšeg KGB operativca, koji bi trebao da zna koliko i do kada se može pouzdati u korumpiranu osobu, posebno u korumpiranog političara kojega plaća da radi protiv svoje države.

Jer on je lojalan dok je para ili koliko mora

Suočeni sa ukrajinskim fijaskom, kreće nova propaganda da treba uništiti fašistički Zapad nukleranim naoružanjem, jer se usuđuje da šalje pomoć Ukrajini. Zašto sada mrski fašistički Zapad? Primjera radi Putinova ćerka živi na Zapadu, Lavrovova u stanu u Londonu vrijednom milione, rat sa Ukrajinom dočekuje sina Medvedeva u Njojroku đe živi. Trivijalni Putinov propagator, koji agutuje da se bombarduje London, ima dvije vile ali ne na Bajkalskom jezeru nego na italijanskom, Garda. Mega jahte ruskih tajkuna, uključujući i Putinovu Šeherezadu plove po ”fašističkim” morima i njihova đeca se baškare po rivijerama i metropolama ”fašističkih” država. Ali, kažu, Rusija je sada u ratu sa NATO-om.

Zelenski je američkom novinaru u intervjuuu ispričao jedan vic iz Odese: “Dva penzionera su razgovarali o situaciji i jedan je pitao o čemu se ovo radi. Drugi mu je rekao da Rusija ratuje sa NATO-om ovđe u Ukrajini i naveo koliki su ruski gubici u ljudstvu i materijalu. A NATO gubici? E NATO još nije došao”.

Rusija je naravno ogorčena na Amerikance što pomaže Ukrajini da se brane. Ogorčeni su bili i Njemci u II svjetskom ratu što se Amerikaci miješaju? A poginulo je oko 300.000 Amerikanaca pomažući da se Evropa oslobodi od njemačke čizme. Nikada niko u Americi nije zažalio što su pomogli Evropi, a i to su bili nečiji sinovi, muževi, braća, očevi. I kada su pobijedili Hitlera pomogli su Njemačkoj da stane na noge. I kada su poslije stotine hiljada izginulih u bitkama sa Japanom pomogli tom Japanu da stane na noge. Kao što su i Rusiju pomagali nakon loma SSSR-a. Niko u Americi nije rekao da nijesu trebali.

Novi put Rusije

Ali, Amerika nije kasa “uzajme pomoći”, pa uzmeš koliko ti treba. Niti, kao ni svaka država na svijetu, konačno kao i svaki pojedinac, ima obavezu da se “druži” sa svakim, a pod uslovima koji su za nju neprihvatljivi. Svako bira svoj put. Ova nova Rusija očigledno da sada traži svoj novi put. Njen narod trči na Zapad a njena politika bježi od Zapada.

Kina nije rješenje i oni to odlično znaju. Kina sigurno ima procjenu svoje korsiti od ruskih resursa, posebno nakon ove situacije. Ali Kinezima sigurno nije u interesu da zbog Rusije naruše odnose sa mnogo bitnijim zapadnim partnerima, posebno EU i SAD, bitnijim u svakom pogledu. Jer osim povlašćenog pristupa ruskim prirodnim resursima što će im zaostala i iskompromitovana Rusija, da sa njom grade svijetlu budućnost i da se sa Evropom i Amerikom davijaju zbog Putina?

Zna to Moskva odlično. I odlično zna da sve i da slome i zauzmu Ukrajinu, neuporedivo su više izgubili nego dobili. U Ukrajini nikada ne bi bilo mira, a sankcije se ne bi skinule i Rusija bi ostala izolovana. I to za duži vremenski period.

Nažalost, Rusija je, a ne nikakva zapadna propaganda, stvorila sliku o samoj sebi da je zaostala, diktatorska, agresorska država u kojoj se laže, krade i ubija.

Jedan zapadni političar je jednom rekao da je Rusija samo jedna “benzinska pumpa sa nuklearnim naoružanjem”.