Piše: Gulnaz Šarafutdinova
Dvadesettrećeg juna, vertikala moći koju je predsjednik Vladimir Putin pažljivo gradio tokom više od dvije decenije snažno je potresena. Jevgenij Prigožin, šef plaćeničke grupe Wagner, blizak ruskom predsjedniku, pokrenuo je pobunu, razotkrivši duboke pukotine u ruskoj eliti.
Sukob je naizgled okončan dogovorom prema kojem su se snage grupe Wagner premjestile u Bjelorusiju, dok je Prigožinu dozvoljeno da se vrati u Rusiju, pristupi svojim sredstvima i imovini i nastavi svoj angažman u Africi. No, sada se čini da je ovo bilo primirje kratkog daha.
Dvadesetrećeg augusta se privatni avion koji je prevozio Prigožina i njegovu desnu ruku u Wagneru, Dmitrija Utkina, srušio u Tverskoj oblasti blizu Moskve. Nekoliko dana kasnije, ruske vlasti su potvrdile njihovu smrt nakon urađenih DNK testova.
Različite interpretacije i teorije zavjere pojavile su se nakon pada aviona, ali najmanje kompleksno objašnjenje je da je Prigožin ubijen u zakašnjelom odgovoru na njegovu pobunu.
Nije jasno da li je riječ o planiranom činu osvete Kremlja da „spasi obraz“ i „ponovo uspostavi kontrolu“ ili o sebičnijem potezu koji su izveli učesnici koji su željeli da preuzmu unosne operacije grupe Wagner u Africi i drugdje. No, očito je da su Prigožinov život i smrt otkrili prirodu ruske države.
Uloga Prigožina poricana sve do rata u Ukrajini
Pod Putinovom vlašću, u politički sistem u Rusiji dodatno su se infiltirirale pokroviteljske mreže koje u sve većoj mjeri potkopavaju državne institucije i preuzimaju njihove funkcije. Na osnovu ovog neformalnog sistema moći, Prigožin je nagomilao svoje ogromno bogatstvo i uspio stvoriti poslovno carsto koje obuhvata ugostiteljske kompanije, medijske organizacije (uključujući i farmu trolova o kojoj se mnogo pisalo), i Wagner, njegovu privatnu vojnu kompaniju.
Njegova uloga u ruskim domaćim i stranim operacijama je poricana do invazije punog obima na Ukrajinu. Zahtjevi i pritisci rata stvorili su priliku za neformalne sudionike poput njega da dođu u prvi plan i javno slijede svoje ambicije.
Prigožin je u 2022. konačno priznao da je osnovao Wagner i otvorio njegovo zvanično sjedište u blještavoj zgradi u Sankt Peterburgu. Počeo je redovno govoriti na društvenim mrežama, hvalio se miješanjem u američke izbore 2016. i čak je signalizirao da se možda sprema da predvodi konzervativni pokret i možda osnuje novu stranku – vjerovatno kako bi popunio veliku prazninu koja je ostala iza smrti Vladimira Žirinovskog, šefa populističke, desničarske Liberalno-demokratske stranke Rusije.
U međuvremenu, ponižavajući porazi koje je ruska vojska pretrpjela u Ukrajini dali su više prostora grupi Wagner i drugim neregularnim snagama, kao što su trupe lojalne čečenskom lideru Ramzanu Kadirovu, da napreduju na bojnom polju. Bitka za grad Bahmut na istoku Ukrajine, koju su predvodili Wagnerovi plaćenici, omogućila je ovoj grupi da se predstavi kao jedina vojna sila koja može donijeti vojne pobjede.
Efikasnost njegove privatne vojne kompanije omogućila je Prigožinu da stekne još veći uticaj u ratu i izazove instituciju odgovornu za njegovo vođenje: Ministarstvo odbrane. Ova konfrontacija je bila umnogome javna kroz Prigožinova redovna video obraćanja, u kojima je kritikovao ruske vojne vođe, uključujući ministra odbrane Sergeja Šojgua i načelnika generalštaba Valerija Gerasimova.
Ministarstvo odbrane je odgovorilo pokušajima da dovede grupu Wagner pod svoju kontrolu, što je u konačnici dovelo do pobune u junu.
Kremlj nije tolerantan prema uticajnim kritičarima
Prigožinova smrt je stavila tačku na ovaj specifični incident unutarelitnog sukoba koji se razvio tokom prethodne godine i nesumnjivo je slave u ministarstvu odbrane. Međutim, ona neće riješiti šire probleme ruske države i njenih institucija, stvorenih od strane neformalnih pokroviteljskih mreža, koje rat samo pogoršava.
Prigožinova smrt je uklonila jednog uticajnog sudionika koji je govorio „istinu moći u lice“. Iako je objavljivanje neprijatnih istina o tome kako je rat napredovao potkopalo vojsku i državne organe koji su kritikovani zbog korupcije i neefikasnosti, takođe je otkrilo probleme s kojima Putin (i javnost) možda nisu bili na drugi način upoznati.
Nadalje, Prigožinove verbalne eskapade poslužile su i kao „sigurnosni ventil“, dajući glas frustracijama ratnih radikala ruskom vojskom i percipiranom nesposbnošću nadležnih zvaničnika.
Sada kada je uhapšen Igor Girkin, bivši obavještajac koji je postao uicajni ratni huškač, i smijenjen general Sergeja Surovikina zbog svog kritičnog stava unutar vojnog rukovodstva, Kremlj je jasno dao do znanja da nije tolerantan prema uticajnim kritičarima i da želi kontrolisati ratni narativ.
Oprezniji Putin
Ali potpuno utišavanje ratnih radikala i Prigožinovih simpatizera možda neće biti moguće, i znaci tinjajućih tenzija vjerovatno će se ponovo pojaviti. Jedna grupa na koju treba motriti je sve veći broj dobrovoljaca koji pomažu ratne napore prikupljanjem sredstava i slanjem zaliha ruskim vojnicima na frontu. Ove grupe koje se bave ratnim naporima kod kuće mogle bi kanalizovati rastuće neslaganje u društvu koje se do sada pokušavalo odvojiti od ratne stvarnosti.
Prigožin je ostavio iza sebe ogromno poslovno carstvo, koje će biti rasparčano i koje će vjerovatno preuzeti državni i privatni akteri. Ali oni koji naslijede njegove poslove vjerovatno neće imati njegove vještine ili spobosnost inspirativnog vodstva da upravljaju njegovim operacijama, posebno u Africi. Kakav god razvoj uslijedio u ovom segmentu, vjerovatno će ostati daleko od očiju javnosti, baš kakav je i bio prije nego što je Prigožin odlučio djelovati javno.
Čini se da je za sada Putin zadržao vlast. Ova pobuna će ga vjerovatno učiniti opreznijim prema budućim događajima u stilu „crnog labuda“ izazvanim ratom u Ukrajini. Ali dugoročno, nesigurnost ruskog političkog sistema koja se ogleda, između ostaog, i u Prigoržinovom osporavanju vlasti, će ostati.