Subota, 4 Decembra, 2021
Rubrika:

NOVI SVJETSKI POREDAK Ko će biti novi gospodar?

Turski put u određenom smislu slijedi i Indija – brzorastuća regionalna velesila – bez važnijih globalnih ambicija. New Delhiju godi status regionalnog strateškog partnera Washingtonu, najbolje vidljivog kroz članstvo u koaliciji QUAD – tzv. azijskom NATO-u, koji, uz Indiju i SAD, čine još i Australija i Japan.

Početak oktobra obilovao je vijestima geopolitičkog karaktera, toliko da ih je nemoguće analitički obuhvatiti u jednom tekstu. Oni se kreću u rasponu od propalih Erdoganovih ambicija za susret s Bidenom na marginama zasjedanja Generalne skupštine UN-a u New Yorku i njegovog naknadnog odlaska Putinu u Soči, njemačkih parlamentarnih izbora, indijskih problema s talibanima u Afganistanu, novog rusko-mađarskog plinskog sporazuma koji “iz igre” izbacuje Ukrajinu, neočekivanih američko-ruskih kontakata na vojnom vrhu u Helsinkiju, puštanja finansijske direktorice kineskog Huaweija Meng Wanzhou iz Kanade na slobodu itd.

U puno užem kontekstu tu bismo mogli dodati i zapadno-balkanske političke predstave bez stvarne snage i potencijala za bilo kakvo značajnije iskakanje izvan međunarodno zadatih okvira igre, poput srpsko-kosovskog “rata registarskim tablicama”.

Uvrijeđeni Erdogan

Sve ovo ukazuje na ubrzanu dinamiku geopolitičkog preustrojstva svijeta i jasno iscrtava ključne globalne igrače budućnosti koji će se međusobno sukobljavati, ali i sarađivati tamo gdje to bude nužno, dok će se “ostatak svijeta” tome morati prilagođavati – oprezno povlačeći poteze, kako ne bi pali u bilo čiju nemilost. Neki od njih zaklon će pokušati pronaći unutar formalnih savezništava – bespogovorno ispunjavajući sve što “stariji brat” od njih traži, nezavisno o tome što su se i sadašnja savezništva, kao, uostalom i ona istorijska, pokazala vrlo krhkima i nepouzdanima, o čemu svjedoči i nedavni primjer s formiranjem trojnog pakta AUKUS između SAD-a, Australije i Velike Britanije, iz kojeg je Washington “potezom pera” iz “igre” u Indo-pacifičkoj regiji izbacio evropske kontinentalne sile, svjestan njihove beskorisnosti i nemoći za tako daleko projiciranje svojih snaga. I samo britansko članstvo u AUKUS-u više je deklarativnog karaktera jer vojne mogućnosti UK-a sada su ograničene i primarno usmjerene na imidž AUKUS-a, tj. njegov angloamerički “štih” i karakter.

S druge strane, pojedine zemlje iz “drugog ešalona važnosti” namjeravaju primarno voditi računa o svojim unutrašnjim pitanjima i nacionalnim interesima bez nužnog sukobljavanja s ključnim geopolitičkim triom (SAD, Kina, Rusija) – u najvećoj mogućoj mjeri koliko im za to bude omogućeno prostora. Tu, npr., spadaju Indija i Turska, a vjerovatno će ih, donekle, pokušati slijediti i razočarane evropske kontinentalne sile Francuska i Njemačka – najprije čvršćim uzimanjem briselskog kormila u svoje ruke. Turski predsjednik Erdogan bio je jako uvrijeđen činjenicom da je Bijela kuća odbila zahtjev Ankare da se sastane s američkim predsjednikom Bidenom tokom boravka u New Yorku na 76. zasjedanju Generalne skupštine UN-a. Amerikanci su Erdoganu jasno dali do znanja da će se Biden s njim sastati u Rimu, na marginama summita G-20, što je ipak nešto drugo.

Rimski sastanak

Zato i ne čudi Erdoganova slatkorječivost nakon sastanka s ruskim čelnikom Vladimirom Putinom u Sočiju 29. septembra. Govoreći o razvoju vojno-tehničke saradnje s Rusijom, turski čelnik podiže svoje adute u mogućem dijalogu s Amerikancima, pa makar i u Rimu. Teško je, međutim, od rimskog sastanka očekivati važnije pomake u američko-turskim odnosima, uključujući i one koji bi se odnosili na eventualno tursko otkazivanje kupovine druge serije ruskih protivvazdušnih sistema “S-400 Triumf”, što očekuju Amerikanci (onu prethodno kupljenu više niko i ne spominje). Proboja odnosa neće biti ni u Siriji, u kojoj Erdogan u kurdskom pitanju neće pristati ni na kakve kompromise.

Zanimljivo je da su se Erdogan i Putin sastali u jeku intenzivnih ruskih vazdušnih napada na sjeverozapadnu sirijsku regiju Idlib u kojoj su stacionirane i turske vojne snage koje štite tzv. opozicione snage vladi u Damasku. Dvojica državnika dogovorila su se zadržati status quo, što znači zadržavanje statusa Idliba kao zone deeskalacije u skladu s posljednjim sporazumom iz marta 2020. Sada će Turci povući novouvedene kontingente iz Idliba i nastaviti odvraćati lokalne militante od aktivnih neprijateljstava protiv Damaska, ​​u zamjenu za ruska jamstva protiv započinjanja velike vojne operacije sirijske vojske čija je priprema u toku.

Kad je riječ o sirijskim Kurdima, Moskva “igra tešku igru” s obzirom na to da njih kontrolišu Sjedinjene Države. Ali jedno je sigurno: Moskvi više odgovara kurdska kontrola nad naftnim poljima na sjeveroistoku Sirije nego turska, posebno što Kurdi aktivno trguju naftom s režimom Bashara al-Assada. Otud i nespremnost Rusije na podršku ozbiljnijim turskim vojnim operacijama protiv kurdskih enklava.

Složena igra

Ako je ijedne odnose između država moguće nazvati složenima i protivrječnima, onda su to sigurno rusko-turski. Dovoljno je reći kako je Erdogan u svom govoru u UN-u kritički govorio o Krimu i ruskim izborima u toj regiji, što se Moskvi nije svidjelo, ali isto tako treba naglasiti kako je puno veći dio njegova govora bio usmjeren na kritike prema SAD-u. Ankara igra složenu igru, a Erdoganovih verbalnih i praktičnih akrobacija svjesni su i Moskva i Washington. Ni jedni ni drugi nemaju povjerenja u tursku vanjsku politiku, ali je činjenica da u tome zasad više profitira Moskva koja s Ankarom u praksi ostvaruje ekonomske projekte strateškog i dugoročnog karaktera (plinovodi, atomska centrala, vojni ugovori o kupovini savremenog naoružanja). S druge strane, Washington još primarno računa na turski povratak pod “zapadne skute”, preferišući tvrdu poziciju iako i ona gubi na intenzitetu. Očekivati nekakve turske tektonske unutrašnjopolitičke promjene za Washington je sve više iluzorno – barem u nekom srednjoročnom razdoblju, a vrijeme ističe: ključne geopolitičke bitke upravo se odvijaju punom žestinom.

“Turski put” u određenom smislu slijedi i Indija – brzorastuća regionalna velesila – bez važnijih globalnih ambicija. New Delhiju godi status regionalnog strateškog partnera Washingtonu, najbolje vidljivog kroz članstvo u koaliciji QUAD – tzv. azijskom NATO-u, koji, uz Indiju i SAD, čine još i Australija i Japan. On Indiji omogućuje pristup savremenom američkom naoružanju i uvježbavanju njene flote na zajedničkim vojnim vježbama (s ciljem sprječavanja projekcije kineskih globalnih interesa – što karakter spomenute koalicije i ne skriva) ali joj taj suženi okvir onemogućuje rješavanje njenih ključnih sigurnosnih problema na azijskom tlu: odnosa s Kinom i Pakistanom, a otežava joj i ekonomsku interakciju sa zemljama jugoistočne Azije u sklopu organizacije ASEAN koja je sklona jačanju partnerstva s Kinom. Kompenzacija tog tržišta s onim australskim – koje je puno manje, ipak je nedovoljna.

Indijski problemi

Uz sve to, Indiji odsad prijeti i činjenica da je na vlast u Afganistanu došao radikalni talibanski pokret – onaj isti kojeg je prvobitno kreirao Islamabad – primarno za antiindijsko djelovanje na prostoru Kašmira. Prema navodima američkih analitičara, taj će problem za Indiju sada biti ozbiljan. New Delhi je proteklih 20 godina, od početka američke intervencije u Afganistanu, otvoreno pomagao marionetsku vladu u Kabulu finansijski i ekonomski i time stekao strateški važan uticaj za promociji jednostavnije trgovine sa Zapadnom i srednjom Azijom. U tu je svrhu Indija utrošila goleme tri milijarde dolara, a sada sve to postaje, blago rečeno, upitno. Afganistan, strateški smješten između ključnih indijskih suparnika, Kine i Pakistana, važan je dio Međunarodnog saobraćajnog koridora sjever – jug, koji čini mreža od približno 4500 milja morskih, željezničkih i putnih ruta za prijevoz roba između Indije, Irana, Afganistana, Azerbajdžana i Rusije, kao i srednje Azije i Evrope u širem smislu.

Dolaskom talibana na vlast, potencijal meke moći New Delhija u Kabulu sada ne samo što visi o koncu nego mu prijeti i presijecanje od Islamabada. Naime, indijske aktivnosti posljednjih decenija izazvale su strah u Pakistanu da će ga Indija okružiti s istoka, a proindijska vlada u Afganistanu sa zapada i sjevera.  Neugodno je za Indiju i to što Kina preuzima ključne ekonomske poluge i one vezane uz glavnu infrastrukturu Afganistana.  S ciljem sprječavanja “crnog scenarija”, New Delhi će se fokusirati na održavanje određenog stepena političke saradnje s Kabulom, uz istovremeno jačanje političkih i sigurnosnih kontakata s Rusijom i Iranom s ciljem minimiziranja rizika od eskalacije terorizma. Naime, za razliku od Rusije i Kine, Indija nikad nije stupila u kontakte s talibanima ni na jednom nivou.

Njemački smjer

Postoje izvještaji da je Jaysh-e-Mohammad, militantna grupa koja djeluje iz Pakistana, već počela regrutovati militante iz Afganistana. Čelnik Jaysh-e-Mohammada posjetio je Afganistan nedugo nakon pada Kabula kako bi čestitao talibanima i zatražio njihovu podršku u operacijama protiv Indije u spornoj regiji Kašmir. Iako su talibani uvjeravali New Delhi da ni jedna teroristička grupa neće djelovati iz Afganistana protiv Indije, za to nema nikakvih garancija. Iako Indija kontaktira i s Katarom s ciljem kontrolisanja talibana, glavna poluga koja joj se u tom smislu nameće ipak je Šangajska organizacija za saradnju (SCO), koja uključuje Rusiju, Kinu, Indiju, Pakistan (sada je tu već gotovo punopravan član i Iran). Indija će aktivno koristiti ovaj format, što će, opet, kočiti njeno antikinesko djelovanje kroz QUAD – što želi vidjeti Washington.

Sljedeći važan događaj ovog oktobra bili su njemački izbori i minimalna relativna pobjeda SPD-a nad blokom CDU/CSU. O tome je već bilo puno riječi i sada ću se samo ukratko osvrnuti na ono što bi se s Njemačkom moglo dogoditi u doglednoj budućnosti. Naime, može se pretpostaviti kako će kandidat SPD-a Olaf Scholz ipak postati kancelar, ali da će važne ministarske fotelje morati dati malim strankama bez kojih ne može formirati vladu – zelenima i slobodnim liberalnim demokratima (FDP) – objema otvoreno proameričkim i antiruskim strankama. Tradicionalno, Zeleni bi, kao i ranije u ovakvim prilikama, mogli dobiti važno Ministarstvo vanjskih poslova, kao i ono vezano uz životnu sredinu, što se podrazumijeva. Time bi Njemačka mogla skrenuti prema zaoštravanju prema Rusiji (Scholz će to pokušati izbjeći), dakle i prema ključnom njemačko-ruskom projektu i svojevrsnom simbolu njemačko-ruskih partnerskih odnosa – gasovodu Sjeverni tok 2 (zeleni su bili za njegovu zabranu, a liberali za odlaganje dovršetka i pokretanja).

Veliki rizik

Tim prije što se u ključnim njemačkim medijima danas više gotovo i ne mogu pronaći stavovi koji bi se pozitivno odnosili prema tom gasovodu. Sigurno je da će i Washington pritiskati Scholza da u buduću vladu uđe što više “Zelenih” ili političara bliskih njihovim stavovima. Nije, zato, čudno što iz uticajnog njemačkog poslovnog kompleksa, tzv. Istočnog partnerstva – stižu upozorenja o mogućem krahu njemačko-ruskih odnosa i opasnosti za njemački biznis, snažno prisutan na tlu Rusije. Moskva zasad reaguje hladnokrvno i ukazuje na važnost nastavka stabilnih rusko-njemačkih odnosa za stabilnost cijele Evrope, ali sigurno itekako posmatra razvoj događaja.

Njemački biznis upozorava i na veliki rizik za njemačku industriju zbog mahnitog insistiranja za prijelaz na korištenje vodonika umjesto gasa. To je vrlo skup proces za koji mnogi neće imati sredstava, što može biti pogubno za ukupnu industriju te zemlje. Nezavisno o tome, ta upozorenja više ne sluša niko, a glavnina politike usmjerena je na postizanje njemačke globalne dominacije u “zelenoj” sferi. Ako to propadne, pri ovakvim planovima propasće i njemačka industrija. Berlin već otprije govori kako će se Sjeverni tok 2 možda preinačiti za dostavu tzv. plavog vodonika. S druge strane, Rusija takođe radi na postrojenjima za preradu prirodnog gasa u “plavi vodonik”, upravo na ulaznom dijelu tog gasovoda u Lenjingradskoj regiji. Taj energent smatra se optimalnim sredstvom za njemačku energetsku tranziciju do 2050. s obzirom na da do tada neće biti moguće ni približno ispuniti planove o proizvodnji tzv. zelenog vodonika (elektrolizom vode), što je tehnološki vrlo skup proces (a “zeleni vodonik” je ono čemu na kraju teže energetski stratezi EU-a). Drugim riječima: njemačko-ruska saradnja i pod novom vladom, koja neće biti formirana prije Božića, sigurno će ostati zagonetna.

Sporazum o gasu

I dok je na ključnim evropskim plinskim berzama ovog mjeseca spot cijena gasa skočila na istorijski i psihološki rekord od više od 1000 dolara za 1000 m3 plina, što prijeti da cijeli napredni i dekarbonizovani svijet smjesti u istorijski otpad i prije negoli je uspio zaživjeti (nevjerovatno, ali istinito: u Evropi, tako i u Velikoj Britaniji, dolazi do “renesanse” uglja. Opet se, zbog enormnih cijena gasa, otvaraju čak i termoelektrane na omrznuti ugalj, a cijena tog “crnog zla”, kako se kolokvijalno naziva u vokabularu zelenih osvještenika, čak je počela i rasti na tržištima), Mađarska i Rusija izvojevale su veliku energetsku pobjedu u nikad složenijim geopolitičkim prilikama.

Najnovije

Caritas: Društvo koje isključuje osobe sa invaliditetom je društvo sa invaliditetom

Povodom “Međunarodnog dana osoba sa invaliditetom”, koji se obilježava svake godine 3. decembra, Caritas Crne Gore realizuje zajedničku regionalnu kapmanju sa još šest zemalja...

U subotu prestanak padavina

Sjutra rano ujutru prestanak padavina, prijepodne umjerena do povećana oblačnost, a tokom dana sunčani periodi. Vjetar slab do umjeren promjenljivog smjera, krajem dana i tokom...

La liga: Mbape se obećao Realu

Kilijan Mbape će na ljeto sigurno preći u madridski Real, tvrdi AS. Španski list ima informaciju da je Francuz to obećao čelnicima Reala. Pregovori mogu da...

Procjena rizika od katastrofa od starteške važnosti za Crnu Goru

Dokument Procjena rizika od katastrofa Crne Gore, koji je završen, od strateške je važnosti za cijelu državu, a njegova upotrebna vrijednost u narednom periodu...

Hmelar: Crna Gora je zasluženo regionalni predvodnik u evropskim integracijama

Crna Gora, kao mala država, članica NATO-a, sa potpunom usklađenošću sa Zajedničkom vanjskom i bezbjednosnom politikom EU i svim otvorenim poglavljima, zasluženo nosi titulu...

Najčitanije

Povezano

Hladan tuš za Putina: Rejting mu značajno opao, otkriven i glavni razlog

Putin je naredio djelimično zatvaranje širom zemlje od 30. oktobra do 7. novembra u pokušaju da uspori širenje virusa nakon što je većinu odluka...

Ovo je 12 razloga zbog kojih Rusija može napasti Ukrajinu

Poznati novinar Satwan Jolak za Al Jazeeru Balkans napravio je analizu rusko-ukrajinske krize. Ukrajina i njeno okruženje svjedoče stalnim tenzijama sa susjednom Rusijom posljednjih osam...

DRAMATIČNE PORUKE IZ MOSKVE: “Sprema se scenario iz noćne more, sukob je vrlo vjerovatan!”

Kremlj je u četvrtak saopštio da proklamovani cilj Ukrajine - vraćanje Krima pod svoju kontrolu - predstavlja 'direktnu prijetnju' Rusiji, prenosi AFP i podsjeća...

Rusija optužuje trojicu Ukrajinaca za špijunažu, Kijev odbacuje optužbe

Ruska Federalna služba bezbjednosti (FSB) saopštila je da je uhapsila trojicu ukrajinskih državljana osumnjičenih da rade za ukrajinske obavještajne agencije, tvrdnju koju je Kijev...

Komentari

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve