Kraj despota iz Moskve

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Rat u Ukrajini traje nesmanjenom žestinom vode se borbe na svim poljima od fronta preko medija do svjetskih političara i diplomata. Ukrajina se bori nesebično čuvajući granice svoje države. Moskovski despot i diktator Vladimir Putin i pored svojih zlokobnih nastojanja da slomi otpor Ukrajine ne uspijeva u tome no i pored toga on nastavlja svoju kampanju koja je na izdisaju. Buđenje uspavanih velikoruskih nacionalista ne ide željenim tokom sve je više kritičara u Rusiji, međutim zbog jakih pro-režimskih medija, policije i služba bezbjednosti svaki vid kritike i otpora je osuđen na propast u Moskvi.

Ukrajinski predsjednik i heroj Ukrajine, Volodimir Zelenski izjavio je da će rusko rukovodstvo pasti posle poraza Kremlja u ratu protiv Ukrajine. „Kijiv i svi naši gradovi, cijela Ukrajina, okončaće istoriju moskovske despotovine, koja je veoma dugo porobljavala mnoge narode“, rekao je Zelenski u svom dnevnom video obraćanju. On se ovom prilikom nije obratio javnosti iz svog kabineta kao i obično, već na ulici ispred predsedjničke kancelarije u Kijevu. Ukrajinska protivvazdušna odbrana uspjela je skoro u potpunosti da odbije jedan od najvećih ruskih napada dronovima od početka rata, rekao je Zelenski i dodao da je Moskva pokušala da pokvari dan Kijivu. Kijiv je tokom svoje istorije preživeo zločine i preživjeće ruske napade i neće dozvoliti Rusima da ga osvoje, dodao je Zelenski. Oružje poput dronova Šahed korišćenih u napadu ne može da spase ruske vladare, rekao je Zelenski i dodao da će Rusija izgubiti rat jer prezire život i kulturu.

Politika Moskve i obnove moskovskog carstva sa velikodržavno-nacional-šovinističkim pretenzijama ima svoju mračnu predistoriju. Ruski diktator Vladimir Putin je napadom na Ukrajinu šokirao mnoge, njegov najkrupnij diktatorski i genocidni potez otkako je anektirao Krim 2014. godine, ali on nikad nije tajio svoju namjeru da obnovi ruski uticaj van granica svoje države po cijenu žrtvi i stradanja ne samo Ukrajinaca već i drugih naroda. Putin je na vlasti od 2000. godine – u ulogama i predsjednika i premijera Rusije, i najduže se nalazi na čelu Kremlja još od sovjetskog diktatora Josifa Staljina, koji je umro 1953. godine. Kontroverzni nacionalni referendum o ustavnim promjenama iz 2020. godine omogućio je Putinu da ostane na vlasti i posle aktuelnog četvrtog mandata, koji se završava 2024. godine. Da li će ostati i kakva je budućnost Rusije pod njegovom diktaturom veliko je pitanje na koje za sada Evropa nema odgovora. Ono što je zaista sigurno da bi Evropa bez Putina bila bolje i sigurnije mjesto za sve narode.

Ono što je žalosno u okvirima svjetske poltike je stalna prijetnja nuklearnim oružjem u tome mu se pridružuje i predsjednik Bjelorusije Lukašenko. O mjerama koje je Putin uveo počevši od nasilne mobilizacije, preko pritiska na medije do progona političkih neistomišljenika znači da Putin želi samo zadržavanje privilegija povlašćene oligarhije i svoje pretorijanske garde izabranih. Kraj despota Rusija biće ako ne fizički a ono sigurno u međunarodnom sudu za ratne zločine u Hagu đe će ga čekati njegova braća po ideologiji krvi i tla. Posle više od tri decenije nakon pada komunističkog sistema, Rusija je mogla ići ka tome da bude stabilna, demokratska i relativno bogata država sa uređenim demokratskim društvom. Međutim Putinova Rusija je izabrala paranoične naconal-šovinističke vizije koje su dovele Rusiju tu đe je sada izolovanu i odbačenu od Evrope i svijeta pred vojnim porazom i ekonomskim slomom. Despot velikoruskog nacionalizma broji svoje posljednje mjesece vlasti rastrzan kao doktor Džekil i mister Hajd, između Staljina i Hitlera između života i smrti, između genocida i progona, između proklestva i izolovanosti kojom želi jednom da zauvijek Rusiju stavi na istorijski stub srama. U jednom svom autorskom tekstu ruski pisac Viktor Jerofejev obavještava neupućene zbog čega se Rusija, svako malo, nađe u srednjem vijeku pa kaže: ,,Ruski diktatori, naime, nikako ne vole učene ljude koji misle sopstvenom glavom, pa ih, kad god se ukaže prilika – a za diktatore svaka je prilika dobra – šalju na robiju, u logore, ubijaju ih, ili, u najboljem slučaju, proćeruju. Tako su radili carevi, tako su postupali komunisti (Jerofejev naročitu pažnju svraća na Lenjina, jer o Staljinu, valjda, nema smisla ni govoriti), tako na Rusiju gleda i ruski diktator Vladimir Putin. ”