Srijeda, 7 Decembra, 2022
Rubrika:

Ko je fašista?

Prije svega, svi fašisti su bili nacionalisti i svi su obećavali nacionalni preporod – to jest, da će zemlju ponovo učiniti velikom. Ali nisu svi nacionalisti fašisti, takođe, mnogi političari drugih usmjerenja obećavaju glasačima neku vrstu preporoda. Ono po čemu se fašisti istorijski izdvajaju jesu veličanje ratnih sukoba i ratničke hrabrosti, kao i insistiranje na strogim rodnim, nacionalnim i rasnim hijerarhijama, uz uvjerenje da su različite rase predodređene za večne i smrtonosne sukobe.

Piše: JAN-WERNER MÜLLER

Gotovo tačno jedan vijek nakon što je fašistički vođa Benito Mussolini organizovao Marš na Rim i preuzeo vlast u Italiji, Giorgia Meloni, političarka čija je partija daleki izdanak prvih italijanskih fašista, postala je italijanska premijerka. Da li smo svjedoci povratka fašizma – političkog fenomena koji je u periodu poslije 1922. odjeknuo daleko van granica Italije?

U postavljanju takvog pitanja nema ničega lošeg, ali olako potezanje F riječi omogućuje radikalno desničarskim liderima da se brane tvrdnjama da su njihovi kritičari skloni pretjerivanju, pa otuda vjerovatno preuveličavaju i prijetnje demokratiji. Sasvim očekivano, u prvom obraćanju parlamentu Meloni se potrudila da se jasno distancira od fašizma.

Ipak, razmišljajući o fašizmu danas moramo imati na umu da je on istorijski prolazio kroz različite faze. U današnjoj Evropi i Americi nema fašističkih režima, ali nesumnjivo ima partija – među njima i vladajućih – koje bi vremenom mogle evoluirati u pravcu fašizma.

Kao i drugi sistemi političkih uvjerenja, fašizam je sposoban da se razvija. Današnji liberalizam nije ono što je bio prije 100 godina, a savremeni konzervativizam – koji ne treba miješati sa reakcionarnim ili samo ortodoksnim stavovima – smisao pronalazi u pažljivom prilagođavanju okolnostima koje se neprestano mijenjaju. Takvi sistemi su definisani temeljnim vrijednosnim opredjeljenjima koja bi trebalo da ostanu prepoznatljiva kroz vrijeme. Liberali pričaju priče o slobodi, a konzervativci o opasnostima brzih promjena i ograničenjima ljudskog uma u pokušajima preoblikovanja društva.

A fašisti? Prije svega, svi fašisti su bili nacionalisti i svi su obećavali nacionalni preporod – to jest, da će zemlju ponovo učiniti velikom. Ali nisu svi nacionalisti fašisti; takođe, mnogi političari drugih usmjerenja obećavaju glasačima neku vrstu preporoda. Ono po čemu se fašisti istorijski izdvajaju jesu veličanje ratnih sukoba i ratničke hrabrosti, kao i insistiranje na strogim rodnim, nacionalnim i rasnim hijerarhijama, uz uvjerenje da su različite rase predodređene za večne i smrtonosne sukobe.

Današnja radikalna desnica očigledno nastoji da obnovi tradicionalne rodne uloge i hijerarhije i dobar dio energije generiše strogim politikama isključivanja: oni koji su strano tijelo unutar nacije moraju se potisnuti, da ne bi vremenom zauzeli mjesto dominantne zatvorene grupe. Ali tu je i opasnost koja dolazi iznutra: to su „liberalne elite“ i manjine – svako ko ne pripada onome što radikalno desničarski populisti nazivaju „običnim ljudima“.

Takve politike isključivanja ne moraju nužno biti udružene sa glorifikacijom nasilja i sukoba kao načina da se muškarcima (obično su u pitanju muškarci) pruži smislen, disciplinovan, herojski život. Glorifikacija nasilja je proistekla iz opšte mobilizacije u Prvom svjetskom ratu, kada je Mussolini slavio „rovokratiju“: aristokratiju hrabrih ratnika koji su se zbratimili u rovovima – nasuprot današnjim vikend ratnicima koji ratuju tastaturama. Kada se rat završio, Mussolini je nastavio da primjenjuje nasilje u zemlji. Isto tako, Hitlerov uspon ne možemo razumjeti van konteksta surovih desničarskih milicija nastalih u Njemačkoj početkom 20-ih godina.

Nije slučajnost to što su fašistički režimi nastajali u zemljama koje su poražene u ratu (u slučaju Njemačke) ili su se osjećale poraženima (Italija). Nije slučajnost ni to što su fašistički režimi ranije ili kasnije započinjali nove ratove, za razliku od tradicionalnih autoritarnih režima koji radije ne mobilišu građanstvo.

Sveprisutna atmosfera nasilja danas izostaje. Da, veterani su natprosječno zastupljeni u nasilnim kohortama radikalne desnice i njihovi lideri doprinose onome što filozofkinja Kate Manne naziva „prelivanje agresije“. Ali čak i tamo gdje radikalna desnica osvoji vlast, njeni predstavnici pokušavaju da demobilišu građanstvo i ostvare miran suživot sa konzumerističkim kapitalizmom.

Da li to znači da treba obustaviti debatu o fašizmu? To bi bilo preuranjeno. Kao što je istaknuti istoričar Robert Paxton pokazao, fašizam se razvija prolazeći kroz različite faze. Dok su prema danas najšire prihvaćenom mišljenju načete demokratije 20. veka nestajale u nasilnim državnim udarima, demokratija u 21. veku češće je žrtva ambicioznih autoritarnih figura koje suptilnim zakonodavnim manipulacijama praktično onemogućuju smenu vlasti. Takvu autokratizaciju – što je ružan, ali neophodan neologizam – nije lako uočiti i ona je utoliko opasnija.

Ali ovim poređenjem se zanemaruje činjenica da fašizam – i pored glorifikacije nasilja – često nije morao da pribjegava nasilju da bi ostvario postavljene ciljeve. Mussolini nije umarširao u Rim. Doputovao je spavaćim kolima iz Milana, a kralj i tradicionalne elite su mu predali vlast u nadi da će zaustaviti politički haos u zemlji u trenutku kada se činilo da to niko drugi ne može učiniti.

Takođe, zaboravlja se da je Mussolini godinama vladao unutar struktura italijanske demokratije, čak i uz pomoć znatnog broja samoproglašenih liberala u svom kabinetu. Praktikovao je stil vladanja danas poznat kao „autokratski legalizam“. Držao se slova zakona, ali je kršio njegov duh; ili je donosio nove zakone na način koji je proceduralno bio ispravan, ali je vladavinu jednog čoveka postavljao iznad vladavine prava. Da ne bude zabune, bilo je tu i užasnog nasilja – najpoznatiji primjer je ubistvo socijalističkog političara Giacoma Matteottija. Ali Mussolini je otvoreno nastupio kao diktator tek 1925. (Hitler je od prvog dana na mjestu kancelara jasno pokazivao pretenzije da ostvari punu rasističku totalitarnu vlast.)

Poistovećivanje današnje radikalne desnice i fašizma nema utemeljenja kao politički sud. Ali moramo pažljivo pratiti kako se radikalna desnica razvija. Prelazak u fašizam – u otvoreno proklamovanje autoritarizma i glorifikaciju nasilja – može se odigrati veoma brzo ili može trajati veoma dugo. U svakom slučaju, najvažnije je uvijek držati na oku stavove tradicionalnih elita. To je jedna od lekcija iz vremena uspona Mussolinijevog fašizma koju do danas nismo dovoljno razumjeli.

(Preveo Đorđe Tomić)

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

4 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
Merlin
19.11.2022-08:17 08:17

Sasvim je jasno da se celi svet bori protiv NATO fašizma i imperijalizma…Sve muslimanske zemlje su protiv NATOa…

dfffffffffffff
19.11.2022-09:06 09:06

Ajde pope primiri malo vise….. lepo malo Merlin na odmor u Mali mokri lug kod komsija!Zna se da je Ukrajina napala Rusiju nemo ni to objasnjavat molim lepo!

Merlin
19.11.2022-19:46 19:46
Reply to  dfffffffffffff

Mali Mokri Lug je Kalifornija za vas čobane iz Plava, Gusinja i Rožaja….

Freedom
19.11.2022-19:44 19:44

Ja mislim da fašizam pojedini narodi imaju u svom genu. A to su dokazali unazad godinama. Kako neko može vršiti strašne zločine a da nijesu fašisti. Kod nas u CG smo avjedoci da postoji taj fašizam ali nije na visokom nivou razvijen. Al rade na tome.