Decenijama Zapad, a Vašington posebno, postavlja sebi pitanje:Kako se rješava problem kao što je Sjeverna Koreja?
Sada on može da izgleda hitnije nego ikad, dok žestoko sankcionisani režimi Kima Džonga Una i Vladimira Putina ulaze u naizgled novu eru prijateljstva.
Ali, čini se da je Sjedinjenim Američkim Državama ponestalo ideja.
Detalji o bilo kakvom sporazumu koji su Moskva i Pjongjang mogli da postignu su oskudni, ali najveća zabrinutost vlada zbog mogućnosti da Rusija podijeli tehnologiju, posebno balističke projektile ili sisteme nuklearnih podmornica.
Za sada je Vašington odgovorio zajedljivim napadima – Putin je toliko očajan da „preklinje” izolovanu zemlju za pomoć i morao je da putuje sa „šeširom u ruci” preko čitave zemlje – i upozorenjem na ozbiljne, mada do sada nekonkretizovane, posljedice.
Ali nije preostalo mnogo toga u američkom ekonomskom arsenalu što može da se upotrijebi protiv Sjeverne Koreje.
Kao što se našalio jedan reporter iz Stejt departmenta, možda postoje mini-market ili dva u Pjongjangu koji se još nisu našli na udaru, ali to bi bilo otprilike to.
Kako, dakle, predsjednik Džozef Bajden, koji je zauzet sklapanjem savezništava protiv Kine, može da dovede nepredvidljivog lidera Sjeverne Koreje za pregovarački sto?
“Pozdrav. Tačka”
Tokom posjete Seulu u maju prošle godine, predsednika Bajdena novinari su pitali da li ima neku poruku za Kima.
Odgovorio je ovako: „Pozdrav. Tačka.”
– Ako je Bajden stvarno bio otvoren za razgovore, kako se čini da Stejt department želi da prikaže, bio je to neobičan način da to i pokaže – rekao je Frenk Aum, stručnjak za sjeveroistočnu Aziju sa američkog Instituta za mir.
On kaže da je ovo bila još jedna propuštena prilika.
– Niz pogrešnih koraka i propuštenih prilika s obje strane u posljednjih sedam decenija kumulativno je dovelo do nerješive situacije kakvu imamo danas – naveo je on.
Kim možda djeluje nezainteresovano.
On nije odgovorio na Vašingtonovu aktuelnu ponudu za razgovor bilo gdje i bilo kada.
Ali je dao sve od sebe da dokaže da je dostojna prijetnja dok nastavlja da širi svoj nuklearni arsenal.
Od 2022. godine, Pjongjang je izvršio više od 100 raketnih testiranja, a pokušao je, i nije uspio, da lansira špijunski satelit – i sve to dok je bio pod najstrožim sankcijama ikad.
– Mislim da su SAD potcijenile koliko je otporna i odlučna Sjeverna Koreja u odolijevanju međunarodnom pritisku – rekao je Aum.
– Mnogi ljudi iz raznih administracija vjerovatno su okarakterisali problem sa Sjevernom Korejom kao trećerazredno bezbjednosno pitanje i nisu joj posvetili pažnju koju zaslužuje, ili zato što je mala zemlja ili zato što je konstantno djelovala kao da je na ivici kolapsa – dodao je on.
Stručnjaci vjeruju da je to spustilo Kima Džonga Una niže na listi prioriteta nego što bi on volio.
Doživljena prijetnja od Pekinga „nadmašila je rizik od Pjongjanga”, prema Kristoferu Grinu, analitičaru Koreje iz Krizne grupe.
– Mislim da su SAD odlučile da je strategija odvraćanja i zaustavljanja najbolje što mogu da učine. I mogu da shvatim zašto. U situaciji smo u kojoj Sjeverna Koreja može da se osloni na Rusiju i Kinu više nego što je to bio slučaj decenijama. Šta tačno SAD imaju na šta bi Sjeverna Koreja mogla da odgovori – upitao je Grin.
On kaže da bi „kreativna diplomatija bila dobrodošla”, ali dodaje: „Mislim da trenutno za to ne postoji put napred”.
Vatra, bijes i prijateljstvo
Pjongjang je 2017. godine tvrdio da je uspješno napravio minijaturnu hidrogensku bombu osmišljenu tako da stane u njene projektile, što je ogroman korak u nuklearnim ambicijama.
Potom je američki predsjednik Donald Tramp zaprijetio Sjevernoj Koreji „vatrom i bijesom kakve svijet nije vidio”, pojačavši napetosti.
Kim Džong Un je poslije toga saopštio da ima kompletan nuklearni arsenal i dugme na radnom stolu, što je smrtonosna prijetnja koju se nadao da će iskoristiti u budućnosti za popuštanje sankcija.
Tramp mu je na kraju ponudio pregovore i njih dvojica su se prvi put rukovali u Singapuru, u junu 2018. godine.
I dok to može da prođe kao „kreativna diplomatija”, oba lidera su djelovala kao da su stigla na tri sastanka koja su održala – u Singapuru, Hanoju i na korejskoj granici – nepripremljena za pregovore.
Ali ti susreti su transformisali diplomatiju Sjeverne Koreje i SAD.
Oni su podigli očekivanja u Pjongjangu da je za postizanje sporazuma dovoljan puki razgovor licem u lice.
I to je pružilo Kimu Džongu Unu diplomatski spektakl samo godinu nakon što je demonstrirao vojnu silu.
Ključni trenutak uslijedio je tokom susreta u Hanoju u februaru 2019. godine.
Tramp je navodno ponudio Kimu Džongu Unu djelimično popuštanje sankcija – u zamjenu za odustajanje Sjeverne Koreje od velikog nuklearnog postrojenja u Jongbjonu.
Kim Džong Un je ignorisao tu ponudu, prema Džonu Boltonu, Trampovom tadašnjem savjetniku za nacionalnu bezbjednost.
Potom je pošao na dugo putovanje vozom kući praznih ruku, nemajući šta da pokaže svom narodu.
Održan je i treći sastanak kasnije iste godine u Demilitarizovanoj zoni (DMZ), oblasti koja razdvaja dvije Koreje.
To nije bio ništa manji spektakl, ali je donio vrlo malo toga.
Šteta je već bila načinjena.
– Nakon bolnog neuspjeha pregovora u Hanoju, vjerujem da je Kim postao još odlučniji da dospije u jaču poziciju – sa većim, još opasnijim arsenalom – kaže Džin Li, stručnjakinja za Sjevernu Koreju koja je otvorila prvi medijski biro Asošiejted presa u Pjongjangu.
– Bio je iznenađen što njegov arsenal nije bio dovoljan 2018. i 2019. godine da primora SAD da pristanu na sporazum. Iskoristio je vrijeme tokom tri godine izolacije zbog kovida da rekalibrira i izgradi arsenal za koji vjeruje da će ga dovesti u bolji položaj i dati mu jaču pregovaračku moć. I on možda čeka da vidi šta će se desiti sa sljedećim američkim izborima u slučaju da se predsjednik Tramp – sa kojim se dobro razumije – vrati u Bijelu kuću – rekla je Li.
Faktor Peking
Od susreta između Trampa i Kim Džong Una, Kina se nesumnjivo nametnula kao neugodniji razlog za zabrinutost Vašingtona.
Bajden i njegova administracija pokrenuli su ogromnu diplomatsku inicijativu u Aziji – od ponovnog pokretanja dijaloga sa Kinom na visokom nivou, do ojačavanja savezništava i pojačavanja uticaja u regionu.
Ali čini se da je to urađeno po cijenu predugog ignorisanja Sjeverne Koreje – i to do tačke u kojoj više ne postoje diplomatski kanali.
Za to vrijeme je Peking, koji još gaji odnose i sa Moskvom i sa Pjongjangom, postao takođe ključan igrač u američkoj računici u vezi sa Sjevernom Korejom.
Pod jedan, on voli stabilnost u regionu.
Jača saradnja između Rusije i Sjeverne Koreje može da dovede do većeg američkog vojnog prisustva u Istočnoj Aziji, što Peking nikako ne želi.
Predsjednik Si Đinping je takođe pokušao da se postavi kao globalni mirotvorac i izložio je kinesko rješenje za rat u Ukrajini.
On ne želi da bude viđen kao neko ko podržava Pjongjang ili Moskvu u bilo kakvim naporima koji bi mogli da produže rat.
Sa druge strane, Kina bi takođe mogla da doživi savez Rusije i Sjeverne Koreje kao način da zaustavi širenje američkog uticaja u Aziji.
– Mogu da zamislim da se veliki dio izvještavanja o mogućem odnosu Sjeverne Koreje, Kine i Rusije vrti oko narativa o ‘novom Hladnom ratu’ – kaže Grin, ali to odbacuje kao „suviše veliko pojednostavljivanje stvari”.
– Podozrijevam da bi Kim Džong Un voleo da razgrana odnose i sučeli Kinu i Rusiju da bi dobio ono što mu treba. Ono što SAD moraju da urade sada je da prouče kakve bi sve prilike to moglo njima da donese – zaključio je on.