Piše: Peđa Popović (VOM)
Dakle, da su stvari komplikovane sa bivšim američkim predśednikom Donaldom Trampom, to je evidentno. Nije priznao da je izgubio izbore, uporno ne priznaje ni dalje, suočen je sa podizanjem brojnih optužnica, a i još su neke, možda ozbiljnije, u postupku. Medjutim, Tramp odlučuje da se ponovo kandiduje. Sa njegovim motivima ponovnog kandidovanja spekuliše ko prije stigne, od medija do široke publike. Jedni da bi se spasio sudskih postupaka, drugi da dođe na vlast i da se sveti oponentima, treci da je u pitanju sujeta, itd, itd…
U medijima se već komentariše da Ustav SAD ne predviđa da li osoba osumnjičena, osuđena, u zatvoru, može biti kandidat za izvršnu vlast. Nauk svakako državama koje to nemaju u svojim Ustavima, a kandidati za vlast su im često takvog profila (ponovo, svaka sličnost je slučajna).
Što je da je, Tramp je u utakmici za kandidaturu u svojoj partiji. Njegova retorika se nije bitno promijenila, on je žrtva progona uglavnom demokrata, sve optužbe su montirane, “lov na vještice”, on i dalje zna, može i umije. E to je već nešto našto su naši čitaoci navikli. Kao da je na našim prostorima učio političku školu. I vrlo zanimlljivo, kako su zvanične optužnice počele, tako njegova popularnost u okviru republikanske stranke raste, mada medijski komentatori tvrde da Tramp djeluje umorno, da to nije ona svježina iz sada već davne 2016.godine kada je mnoge iznenadio eliminisanjem republikanskih protivukandidata sa pozamašnim političkim iskustvom i političkom reputacijom. Ali i on je već u poznim godinama, a pri tome jedna je stvar biti u parlamentu i lišen bilo kakve odgovornosti pa možeš povremeno “ispaljivat” fraze i mudrovati, a savim druga biti izvršna vlast i voditi državu. Američki kongresmeni i senatori nemaju baš tu privilegiju badavadžisanja i kafanskog artikulisanja politike.
No, Trampov bivši šef kabineta i kasnije amabasador u Irskoj javno je izjavio da od Bajdena može da izgubi samo jedan Republikanac, a to je Donald Tramp. To mišljenje dijeli i broj drugih Republikanaca, a javno to saopštava i Kris Kristi, bivši guverner Nju Džersija, koji se u okviru republikanske partije i sam kandiduje za nominaciju. Ostali kandidati, od bivšeg potpredśednika Pensa, bivše ambasadorke SAD u UN Niki Hejli, kao i dominatan broj Republikanaca, vrlo su suzdržani u bilo kakvoj kritici Trampa, a neki analitičari komentarišu da je njihova kandidatura motivisana da rasprši anti Trampovske glasove.
Ovoga puta Tramp, barem za sada, glavnog konkurenta ima u guverneru Floride Ronu De Santisu.
Florida je samo jedna od 50 država SAD. Njegova popularnost na Floridi ne znači dovoljno običnom glasaču u drugim državama, od kojih su neke udaljene i šest sati leta avionom. Da bi pokrenuo te glasače De Santisu trebaju konvencije i konvencije u svakoj od njih, kontakt sa glasačima, pa mediji, lobisti, tim ljudi koji osmišljava program i još mnogo toga drugo. A za to trebaju pare koje treba prikupiti od donatora, što je obično krupni kapital. Taj krupni kapital treba ubijediti da “odriješi kesu”.
Pričalo se da je kada je Nikson otišao prvi put u pośetu Kini, predśednicki avion je bio krcat. U njemu su bili i oni koji su najviše novca ulozili u njegovu kampanju, tako da je ulaganje u vlast, između ostalog i investicija. Zar nije svuđe? Samo što se to u Americi ne laže.
De Santis je napravio dva poteza od kojih jedan vjerovatno nije naišao na široku podršku ni republikanskih glasača. Otvoro je front sa kultnim Dizniledom oko nekih prava koja su im ranije bila dodijeljena na Florridi. A onda je transportovao izbjeglice iz Floride u državu Njujork koja ima drugačiji stav oko emigracije, pa je ispalo: vi ih volite, eto vam ih. Isto je uradio i republikanski guverner Teksasa i svoje izbjeglice poslao u demokratsku Kaliforniju.
Ali De Santis zna da se brzo koriguje i zna da cijela Amerika nije Florida. Čuje vjerovatno i dobronamjerne savjete da kontroliše svoju rezolutnost i podigne stepen tolerancije prema neistomišljenicima. Istovremeno, on je prve, pežurativne napade Trampa na njega odćutao, očigledno čekajuci da vidi đe će Trampa njegovi lični problemi da dovedu, a uobičajena je deviza da:
… kada politički protivnik sam tone , pušti ga, nemoj da mu smetaš.
Dakle, za sada je rano bilo što predviđeti kako će se završiti nominacija u okviru republikanske partije. Prije izbora 2016. godine Trampu niko nije davao nikakve šanse, a on ne samo da je pobijedio u okviru partije već i na nacionalnom niivou.
Američka politička jesen će biti vruća i svi sigurno spremaju strategiju.
A onda slijedi obračun sa Bajdenom.
Ipak djeluje da je Bajdenov najveći hendikep njegove pozne godine i mogućnost da adekvatno obavlja funkciju predśednika u toj životnoj dobi. Mežutim, ima Amerika takva isustva. Republikanac Ronald Regan, svoj drugi mandat kažu da je bio skoro potpuno dementan. Ali sve je funkcionisalo. Amerika nije država diktatora, pa kada diktator padne sve se urušava. Ko misli da bilo koji predśednik može da okrene Ameriku u smjeru kako njemu padne na pamet, politički je potpuno naivan. Njene institucije imaju ogromnu snagu, podjela vlasti je tradicionalno snažna. Tramp jeste u svojoj koloritnosti, neodmjrenim izjavama, načinom artikulacije svoje funkcije bio možda mnogima tragičan predśednik. On možda jeste na provjeru stavio mnoge američke vrijednosti ali on jeste patriota, nije neprijatelj svoje države.
Nije Amerikancu imanentno da za sopstvenu korist trguje sa svojom državom, za nečije tuđe interese, a na uštrb Amerike, niti da za to bude potkupljen.
To je imanentno nekim drugim prostorima. Ljubav prema svojoj državi gaji se od malena i ta ljubav je vrlina, a ne mana, i zovu je patriotizam a ne nacionalizam. Nezamislivo je Amerikancima da “trguju” svojom državom, a kamoli da nešto rade na njenu štetu. Tako da je ta dimenzija isključena ko god da dođe za predśednika
Konačno, ko zna ako bi dobio priliku da ponovo uđe u Bijelu kuću, bili to bio neki drugi Tramp, bolji ili pak još više pogubljen? Da vidmo… Što bi rekli naši primorci “daleko je do murava”.
A što bi rekao poznati podgoricki elektičar Vero, “pratićemo”…