Kada je u petak proglasio aneksiju ukrajinskih regija Lugansk, Donjeck i dijelova regija Zaporožja i Herson, ruski predsjednik Vladimir Putin pokazao je karakterističan prijezir prema istini. Objava je uslijedila nakon lažnih referenduma koji odražavaju Putinovu viziju demokratije – glasanje uz prijetnju oružjem i unaprijed određen ishod, za Politico piše Mihail Hodorkovski, disident i nekadašnji ruski naftni tajkun.
U nastavku prenosimo njegov tekst:
Kritičan trenutak
Objavljen usred suludo bombastične kritike na račun “sotonskog” Zapada, ovo je bio posljednji Putinov pokušaj da ponovno preuzme inicijativu i skrene pažnju sa činjenice da ponižavajuće gubi rat. Objava mobilizacije 300.000 vojnika prošle sedmice bila je najbliža priznanju poraza. U ovom kontekstu treba promatrati i poznate prijetnje upotrebom nuklearnog oružja.
Očito je došao kritični trenutak.
Putin je stavio sve svoje karte na sto. Ne smijemo biti uplašeni razmetanjem nasilnika koji zna da gubi. Umjesto toga moramo intenzivirati podršku Ukrajini i dati joj sve što joj je potrebno da Putinu nanese poraz. Istovremeno, Zapad takođe mora preduzeti korake kako bi podržao i podstaknuo rusko stanovništvo koje se ne slaže s grozotama Kremlja, kako bi se ubrzao njegov poraz kod kuće.
Kako sada stvari stoje, Putinove snage nisu u stanju držati liniju fronta bez ogromnih pojačanja.
Prema nekim procjenama, od početka invazije ukupan broj poginulih i ranjenih s ruske strane mogao bi biti čak 100.000 do 150.000 – otprilike broj vojnika na početku invazije. A ruski generali su više puta, čak i javno, insistirali da ne mogu ostvariti ciljeve koji su im zadani bez ozbiljnog brojčanog pojačanja. Njihov očaj postao je jasan kada se pojavio snimak Putinovog prijatelja Jevgenija Prigožina kako pretražuje ruske zatvore tražeći borce za rat u Ukrajini.
Niz problema – i vojnih i političkih
I premda je nova mobilizacija odgovor na zahtjev generala, ona stvara čitav niz drugih problema – i vojnih i političkih.
Potpora ruskog društva ratu u Ukrajini do sada se mogla definisati kao “apatično nemiješanje”. Bilo je to pitanje s kojim se Kremlj trebao pozabaviti i koje nije uticalo na njih. Ali mobilizacija je sve promijenila, potresajući stanovništvo.
Prethodno su vlasti mogle uravnotežiti ne posve dobrovoljno korištenje velikodušne milostinje ako bi bili ranjeni ili ubijeni. U tu svrhu krenuli su s onima s ruske siromašne periferije, no sada su iscrpili tu zalihu topovskog mesa.
Nakon ove mobilizacije rat u Ukrajini za obične Ruse više nije nešto daleko.
Stoga stotine hiljada ruskih muškaraca u vojnoj dobi očajnički pokušavaju pobjeći iz zemlje. Zašto bi ti ljudi željeli ostati i biti poslani da se suoče s užasima rata – koji ne služi ničemu drugom osim opstanku korumpiranog režima? Zašto bi željeli postati ratni zločinci, leševi ili oboje, jednostavno kako bi zaštitili bogatstvo, moć i ponos Putina i njegovih gangsterskih prijatelja?
Štoviše, prikupljanje 300.000 novaka samo je prvi korak. Trenutačno ljudi iz svih ruskih regija i društvenih skupina primaju pozive za mobilizaciju i vjerovatno će više od milion biti mobilizovano do početka sljedeće godine.
Ali zasićenje prvih crta borbenih linija slabo obučenim, pa čak i manje motivisanim, mobilizovanim trupama neće dovesti do većeg vojnog uspjeha. Biće to neizvodljivo, a očekivani gubici bit će katastrofalni.
Protesti će biti sve češći
Sposobnost ruskog društva da toleriše desetine i stotine hiljada mrtvih vojnih obveznika nije zadata stvar. Kako vrijeme bude odmicalo, pasivni oblici protesta, poput izbjegavanja vojnog roka, biće sve češći. A kako gubici i broj dezertera budu rasli, protesti će poprimati sve agresivnije oblike.
Postoje i srednjoročni domaći rizici za režim, kao što je pojava najmanje desetina hiljada pojedinaca u Rusiji koji imaju duboka, ali dosad suzdržana nezadovoljstva zbog svoje životne sudbine, sada s oružjem i iskustvom u njihovom korištenju. Štoviše, ovu skupinu neće činiti samo Rusi već i naoružani separatisti iz ukrajinskih regija koje je Putin sada “anektirao” i kojima je dao državljanstvo.
Ako, i kada, ukrajinska vojska izvrši presudni prodor na frontu, neće biti moguće zaustaviti ovu naoružanu rusku hordu da se povuče u Rusku Federaciju i kroz susjedne regije krene prema Moskvi. Istorijski presedan iz 1917. može poslužiti kao obrazac, tada je povlačenje trupa s fronta u Prvom svjetskom ratu dovelo do pada režima i boljševičkog preuzimanja vlasti.
Svi ovi rizici možda su spriječili Putina da ranije proglasi mobilizaciju, ali situacija na fronti sada je izmakla kontroli. Mobilizacija, lažni referendumi i izjave o aneksiji su činovi očaja i slabosti, a Zapad mora izabrati kako će odgovoriti.
Odgovor na mobilizaciju
Jedan od odgovora na mobilizaciju mogao bi biti da evropske zemlje daju azil onima koji izbjegavaju mobilizaciju. Ukrajina bi također mogla pružiti azil Rusima koji žele da se bore na strani Ukrajine ili na neki drugi način podržati njene ratne napore.
Istovremeno, međutim, Ukrajini treba oružje, a na svakoj je zemlji da ga osigura ako je u mogućnosti. Osobito je važno povećati opskrbu oružjem koje može uništiti izdvojene zapovjedne i logističke centre.
Bez obzira na sve, sada nije vrijeme da Zapad ublaži svoju odlučnost u borbi protiv Putina – vrijeme je za jačanje odlučnosti. Ne postoji prilika za bijeg koja bi mu se mogla ponuditi; nema elegantnog načina da mu se omogući proglašavanje pobjede. Oni koji guraju takva “rješenja” ne razumiju Putina – ili još gore, oni zagovaraju politiku popuštanja protiv fašističkog diktatora kako bi pokušali smanjiti svoj mjesečni račun za plin.
Umjesto toga, daleko najučinkovitiji način da se stane na kraj Putinovoj energetskoj ucjeni i nuklearnim prijetnjama bilo bi uništavanje njegovih invazijskih snaga. Zato svijet sada mora podržati ukrajinske snage jače nego ikad prije, zaključuje Hodorkovski za Politico.