Trk u vječnost trajao je 80 minuta – bez rezervnog plana, straha i razmišljanja da će se ponoviti londonski olimpijski scenario, ,,lavice“ su kidisale sa svih pozicija. Nijesu dale mira rivalkama, ,,grizle“ su i…
– Utakmica se nije mogla završiti dok ne pobijedimo – u sekundi je izgovorila Katarina Bulatović!
Crna Gora danas slavi deceniju od osvajanja, poslije olimpijske, najveće medalje u rukometu. Deset godina je prošlo od pobjede (34:31) ,,lavica“ nad Norveškom u finalu šampionata Evrope.
Milena Raičević (tada Knežević) kaže da se sjeća najsitnijih detalja i najvažnijeg gola Anđele Bulatović za 33:31 na minut i 11 sekundi prije kraja drugog desetominutnog produžetka. Sjeća se i kako je Radmila Petrović (onda Miljanić) ukrala loptu i poslije nekoliko koraka predala je u sigurne ruke. Gol iz kontre najavio je slavlje, tresla se ,,Arena“, zatresla se planeta, trofej je iste noći – 16. decembra 2012. stigao u Crnu Goru!
Sve se viđelo
– Šansi nije bilo da izgubimo finale. Predobro smo se osjećale na terenu. Naravno, bile smo i kivne zbog finala Olimpijskih igara, bile smo i umorne, ali ono nijesmo mogle da ispustimo. Viđelo se koliko želimo i zato sada tvrdim da smo dva dana igrali ne bi nas pobijedili. Tri onakve Norveške ništa nam ne bi mogle – kazala je Raičević koja je sa 22 godine u finalu deset puta natjerala golmanku Katrine Lunde da vadi loptu iz mreže.
Prisjeća se Milena jutra pred posljednji okršaj na šampionatu Evrope. S Anđelom je bila cimerka – oka nijesu sklopile.
– Nijesmo mogle da hodamo na aktivaciju pred finale. Ali smo se složile: ne možemo da hodamo, ali možemo da igramo. Jedva smo čekale da uđemo u dvoranu. I vjerujte mi, svaka od nas se smijala svom stanju, ali je bila sigurna u pobjedu. Ne postoje riječi za ovu generaciju, mislim da se nikad više neće sastaviti takvi igrači. Osvojili smo nedavo bronzu na EP, ali 2012, sa onakvom generacijom, neće se ponoviti.
Regularnih 60 minuta nijesu dali pobjednika (24:24), ušlo se u produžetke gdje se srce pitalo. Sve drugo, kao bilješke sa table sjećanja, taktika, dogovor od prije dvije-tri sekunde … Palo je u vodu.
– Navijači su nas nosili i pokazali zbog čega su najbolji. Iskreno, teško je u takvim utakmicama doći do glava. Mada je naš fokus bio na viskom nivou i znale smo da je sekunda bitna. Viđelo se to po nama.
Milena je bila, praktično, dijete, ali sa iskustvom koje je nosila kao da je u nogama imala deset finala EP. Šutirala je penale, pogađala sa devet metara, razigravala… A da li je bila svjesna ko je na golu, odnosno kome šutira?
– Nijesam imala problem da preuzmem odgovornost, jer nijesam osjećala strah. A da li sam bila svjesna, odnosno jesmo li bili svjesni ko je na golu Norveške? Mislim da je Lunde bila svjesnija ko je nasuprot nje.
Kad se zakasni na doručak
Eh, da je samo umor visio nad glavama ,,lavica“ 16. decembra 2012. Povrede su ih pratile u stopu. Majda Mehmedović je propustila veliku noć, ali je dupliranu emociju prenijela đevojkama na terenu. Zamalo je bila upitna i Bulatović…
– Jutro pred finale i nije baš bilo lijepo. Mara (Jovanović) i ja bile smo cimerke i jedva smo došle do sale za doručak. Nikad do tada nijesam zakasnila, ali taj dan jesam zbog problema sa tetivom. Sjećam se da je Adžo rekao: ,,Dosta si uradila, ne moraš danas da igraš, vidim da ne možeš“. Kako me samo boljela tetiva, pa list… Do finala sam bukvalno bila sa fizioterapeutom Vladom Gapićem. Od jutra smo nogu grijali, a takva je morala da ostane do finala. Kada sam ušla u svlačionicu ništa me nije boljelo, kao čarobnim štapićem sve je nestalo – ispričala je Bulatović, najbolji strijelac (56) i član idealne postave šampionata.
Dobro je Kaća upamtila detalj sa produžetka, kada je pogodila sa sedam metara i u vraćanju dobila dva minuta. Lunde je namjerno gađala loptom u krugu centra đe nije smjela da se kreće.
– Ne volim kada nešto nije fer, a to mi je zasmetalo. Kada sam izašla sa terena sebi sam bukvalno svašta rekla, kao da li je moguće da sam protrčala kroz centar, kako sam mogla tuda da prođem… Krivo mi je bilo, ali kada sam se vratila u igru bila sam mirna, s osjećajem da ne mogu da nas dobiju – ispričala je Bulatović.
Poslije decenije i dalje stoji iza izgovorenih riječi.
– Sve je išlo glatko. Baš smo se držale zajedno, gledale klipove, pričale o protivnicima. Bukvalno smo živjele za to. Ustvari, ništa nam drugo nije bilo bitno. Kada smo otišle na EP niko nije vjerovao da možemo do medalje, a ni mi same da ćemo kući donijeti zlato. Rekle smo – okej, idemo da igramo rukomet i to je to. Znamo da vrijedimo i da možemo.
Zahvalnost duguje legendama.
– Maja Savić i Bojana Popović dugo su bile sa nama. Vjerujte, zlatna medalja je i njihova zasluga.
Mogle su ,,lavice“ u regularnom dijelu da riješe utakmicu, ali je Ilda Alstad, 30 sekundi do kraja, pogodila za remi.
– ,,Luda“ utakmica. Mislila sam da neće biti kraj dok ne pobijedimo. Jer, 16. decembar je bio dan za pobjedu.
Mnogo detalja je utkano u zlato ,,lavica“, Katarina je sa posebnom pažnjom pričala o motivacionom filmu u režiji Emira Bešlije, o navijačima…
– Emir magija! I dan danas jedan od omiljenih filmova. A navijači? Samo smo njih čuli. Nijesu uzaludne priče da smo miljenice. Milo mi je što je ostalo tako i vjerujem da će dugo tako biti.
Motivacioni film
,,Lavice“ su na prstima, tiho, otišle na EP. Bez Maje i Bojane, a nakon skandaloznog suđenja u finalu OI, kada im su im sestre Bonaventura otele zlatnu medalju, inat i želja, udruženi, vodili su ih do magične noći.
– Imali smo jasan cilj. Oslabljeni, bez Maje i Bojane, željeli smo da i one i cijela nacija budu ponosni na nas. Bili smo kao porodica. Disale kao jedno i išle korak po korak bez euforije. Svakog protivnika smo dobro prostudirale i do tančina spremile taktiku. Vjerovale smo u rad i znale smo da ako budemo prave možemo protiv svake reprezentacije da igramo. Nije bilo lako, ali došle smo do finala.
Osveta se servira hladna.
– Norveška nas je čekala. Ostale smo im dužne i znale smo da jedino mi možemo da im pariramo i da ih pobijedimo. I nikada neću zaboraviti, kada nas je umjesto kratkog sastanka pred meč, dočekalo nešto drugo… Bešlija je napravio takav motivacioni kratki film o našem putu do finala da niko nije ostao ravnodušan. Naježeni, sa vatrom u očima, smo izašli iz sale… Znala sam da je to to. Znala sam da ćemo život ostaviti na terenu i da ćemo slaviti. Tako je i bilo na kraju – pet dana da smo igrali produžetke ne bi nas mogli pobijediti. To je ta nadljudska snaga koja se probudila u nama i glad za pobjedom protiv čega nijedna rukometna velesila nije mogla da se bori.
Petrović, sada predsjednica u ŽRK Budućnost Bemaks, zahvalna je igračicama, trenerima na čelu sa Draganom Adžićem, fizioterapeutima…
– Zahvalne smo ljudima iz Saveza, na čelu sa tadašnjim predsjednikom Predragom Boškovićem, koji su nam obezbijedili odlične uslove za rad i pripremu i naravno našim navijacima kojih je bilo u velikom broju i koji su nam davali vjetar u leđa – istakla je Petrović.
Put do vrha
Grupna faza
Crna Gora-Island 26:16
Rusija-Crna Gora 27:30
Rumunija-Crna Gora 20:23
Glavna runda
Mađarska-Crna Gora 26:28
Njemačka-Crna Gora 27:20
Španija-Crna Gora 23:27
Polufinale
Crna Gora-Srbija 27:26
Finale
Crna Gora-Norveška 34:31
Zlatne
Ove đevojke 2012. pisale su zlatnim slovima istoriju Crne Gore na EP u Srbiji: Sonja Barjaktarović, Marina Vukčević, Radmila Miljanić, Majda Mehmedović, Biljana Pavićević, Jovanka Radičević, Ana Đokić, Jelena Despotović, Marija Jovanović, Anđela Bulatović, Andrea Klikovac, Sara Vukčević, Jasna Tošković, Sandra Nikčević, Suzana Lazović, Katarina Bulatović, Milena Knežević.
,,Tamo đe nema ništa“ je počela naša priča
– Znam da se ne živi od prošlosti, ali neki datumi jesu za pamćenje, a neke pobjede su, jednostavno, kao sunce, ne može ih niko ugasiti – ovako je počela priču Sonja Barjaktarović, đevojka koja je 17 odbrana upisala u finalu sa Norveškom.
– Postoji jedna zanimljiva priča đe nam trener govori da ,,tamo nema nista“, misleći na kafić u Vršcu koji je bio blizu hotela. A mi smo se nekako u tom takmičarskom i pripremnom dijelu osjećale kao u vojsci: sve je bilo isplanirano kad, đe, u koliko… I taj neki dio koji je na kraju bio najbitniji u svemu je upravo to – ,,tamo nema nista“. Shvatile smo da snaga ekipe leži u lojalnosti jednih prema drugima… A ,,tamo đe nema ništa“ je počela naša priča koja se završila sa zlatom u Beogradu – kazala je Barjaktarović.
U finalu je bila drama, a Sonja ništa ne bi mijenjala.
– Nijedan potez, trenutak… Uh, kao ni njih sa kojima sam to proživjela. Kako je bilo lijepo braniti za takvu priču.
Tim je pobijedio
Dragan Adžić je vodio zanimljive razgovore i borbe na kratkim pauzama sa igračicama.
,,Fokus, ovo je naše, školski radite ono što smo dogovorili…“
– Vjerovali smo u čudo i napravili smo ga. Savladati Norvešku bilo je teško, a kamoli u produžecima. Zaslužili smo onakav scenario.
Za tadašnjeg selektorka tim je bio zaslužan za uspjeh.
– Ne postoji samo jedan najkorisniji igrač, to je bio tim koji sam predvodio.
U stručnom štabu Adžića bili su trener golmana Vlatko Đonović, Mirjana Čelebić, Emir Bešlija i fizioterapeut Vladimir Gapić i Milanka Stanišić. U timu je bila i Nena Damjanac.
Na čelu RSCG bio je Predrag Bošković, koji je sa mjesta prvog čovjeka rukometne kuće, dočekao i srebrno olimpijsko odličje.