Druga polovina aprila. Pa cvijetni maj. Završnice klupskih evropskih takmičenja. Grč pobjede. Rizik povrede. Suze zbog dva minuta isključenja. Stisnuta pesnica, postavila se kako treba da izbori faul u napadu. Stigla je i asistencija, protivnički golman nemoćno sjedi. Trans i adrenalin podignutog pehara…
A sada!? Od svih rukometnih aprilskih i majskih uzbuđenja, na njenom Vukićevcu selo Blatina, opština Kolašin ostao je samo ,,humel. Poznata marka sportske opreme koju rukomet posebno koristi i voli. Naravno, rukomet je i u ovoj situaciji, svuda oko Suzane Lazović. Rukometna sportska marka samo to potvrđuje. Suzana je preko tri nedjelje na Vukićevcu, oglednom imanju svoga oca Vladimira.
“Kolašin je moj drugi grad. U Podgorici sam rođena, ali Kolašin volim jer je to grad u kojem su rođeni moji roditelji. Posebno volim Vukićevac, kako se zove lokacija na kojoj imamo svoje imanje. Ovdje sam i dok sam se igrački bavila rukometom voljela da dođem kad god sam imala slobodnog vremena kojeg je bilo puno manje nego sada kada sam trenerica mlađih kategorija u Budućnosti”, ističe Lazović.
Popularna Suza priznaje da su na Vukićevcu tri i po kilometra od centra Kolašina, uslovi za borbu protiv korona virusa, puno bolji. Rijeka Plašnica, iščekivanje cvijeta i zelenila, očevo organizovano imanje gdje se u svakom trenutku zna šta se i koliko radi.
“Ovdje mi vrijeme puno brže prolazi nego u Podgorici. Srećna sam privilegije da imam selo i da sada mogu biti tu. Vrijeme provodim radno, koristim ga da budem što više aktivna, da pomognem roditeljima oko imanja, kuće, bašte, plastenika…”
Karijera trofeja, ali i karijera povreda. Sto je sve od svoje 15 godine izdržala Suzana Lazović. I danas, “kontra’* istoriji savladanih povreda, njen osmijeh. Osmijeh pobjede, sigurnosti, ali i opreza.
“Nekadašnje intenzivne treninge, sada su zamijenile lakše, ali stalne aktivnosti. Važno mi je da sam stalno aktivna, uvijek ima nešto da se radi. Ne žurimo, svaki dan se radi pomalo, a posebna terapija u borbi protiv korone virusa, počinje sa sađenjem plastenika. Biće to prilika da se još bolje upoznam sa poljoprivrednim aktivnostima za koje do sada nijesam imala previše vremena”, iskreno će Lazović.
Novi način života i slobodno vrijeme koje je stvoreno, borbom protiv korona virusa, usmjerilo je Suzanu i ka stručnom usavršavanju. Malo sadimo povrće, malo “režemo” voćke, a onda na stručnu literaturu.
“Radim na usavršavanju svoga rukometnog i stručnog znanja. Pišem i diplomski rad koji ću, vjerujem, odbraniti kada se situacija normalizuje i na taj način dobiti trenersku licencu. Nakon toga ću nastaviti svoje školovanje (EHF master couch). Sada sam vezana isključivo za stručnu literaturu, pogledam i neku rukometnu utakmicu. Značajno je i što su treneri organizovali “vebinar gdje imamo onlajn predavanja vrunskih stručnjaka iz regiona i svijeta. Rukomet mije i dalje u glavi i srcu. Prisjetim se nekih situacija, utakmica, golova, podizanja pehara. Sve što sam željela i ostvarila kao igrač, sada sam preusmjerila na svoj trenerski cilj. Da se tu ostvarim i ispunim i neke nove nade dovedem do vrha”, napominje Lazović.
Tri četvrtine porodice Lazović, odavno ovako dugo nije bilo na okupu. Otac Vladimir, majka Rena, Suzana, dok je brat i sin Sergej sa suprugom u Podgorici gdje je maksimalno angažovan u Kliničkom centru. Suza priznaje da su je upornosti posvećenost koju je dala treningu i takmičenju, odvojili od porodice. Tada. je zapravo imala drugu porodicu rukometnu.
“To je nešto što sam u tom trenutku željela i što mi se na kraju vratilo uspjesima koje sam postigla i koji i danas krase moju porodicu, naciju, mene kao individuu”, priča Suza.
Vazda pobjednički nasmijana i vazda pobjednički vedra, Suzana sa svog Vukićevca želi da poruči:
“Rečenica i moto koji su me vodili kroz uspjeh jeste “naš najveći strah nije da smo nesposobni, naš najveći strah je da smo nemjerljivo moćni. To i sada poručujem u borbi protiv korone. Da poštujemo pravila, dabudemo disciplinovani, ali i da uvijek računamo na našu pojedinačnu i kolektivnu moć. Organizovani, disciplinovani, posvećeni čovjek može puno”, poručuje Suzana Lazović.
Poruka sa Vukićevca. Od one koja je bila gdje je najteže na liniji. Zaslužila je da se posluša.