Umjesto da je u punom takmičarskom ritmu i da traži hitac kako bi pokušala da napravi najveći podvigu karijeri da stigne do olimpijske norme, Kristina Rakočević dane provodi u svom selu, Tomaševu, gdje posla uvijek ima ko želi da radi.
Korona virus zaustavio je svijet, pa samim tim i sport, pa je najbolja crnogorska bacačica diska i kugle samo tri mjeseca nakon ,,novogpočetka, odnosno američke misije, gdje je upisala koledž i počela da tenira pod pažnjom novih trenera morala mimo svih planova da se vrati kući.
Međutim, to je bilo prilično teško, nešto poput ,,lova na nove rekorde nekadašnjoj svjetskoj juniorskoj šampionki od Majamija do Tomaševa trebalo je praktično 16 dana. A put pun neizvjesnosti počeo je 20. marta.
“Situacija je postajala sve ozbiljnija, stranci su počeli da odlaze i bilo mi je jasno da se moram vratiti; Imala sam let Majami Istanbul Podgorica, a 20. marta u kasnim večernjim satima doputovala sam u Crnu Goru. Ali tek tada kreće borba da dođem do kuće”, ističe na početku priče za Arenu Kristina Rakočević.
Po novim propisima za sve koji dođu u zemlju iz inostranstva obavezan je karantin, kako bi se spriječilo širenje pandemije korona virusa. Na aerodromu u Golubovcima Kristina je saznala daje čeka put za Igalo.
“Na aerodromu smo se zadržali nekih pet sati, kako bi se sprovele neophodne mjere, a bilo je i onih koji su na sve načine željeli da izbjegnu putu karantin, što je samo uslovljavalo duže čekanje i neizvjesnost. Onda smo autobusom sprovedeni u Institut “Simo Milošević” u Igalu. Dočekali su nas vojnici, koji su bili jako dobri i uvijek spremni da pomognu. Upravo vojnici su nas i smjestili u sobe, a svi smo bili sami, sem ako je neko bio izričit da želi da bude sa nekim”, prisjeća se Rakočević, a pitanja gotovo da i nijesmo trebali da joj postavljamo.
“Prvog dana kada mi je prošlo kroz glavu da ću u toj sobi morati da budem 14 dana djelovalo je nestvarno. Stvarno mi nije bilo ni na kraj pameti da će mi ova situacija promijeniti sve planove, od sportskih do životnih. Ali karantin u Igalu, koliko god to zvučalo grubo, nije bio strašan. Jednostavno shvatite da se morate adaptirati. Pri viknete se na situaciju, vojnici su bili tu da dostavljaju hranu, a lijepo vrijeme omogućilo je da makar uživamo na balkonima. I baš tih 14 dana karatina bila je dobra prilika da razmislim što ću dalje. Nije meni to palo previše teško”, kroz osmijeh dodaje Kristina, a zatim jasno poručuje.
“Apelujem na sve građane da se pridržavaju propisanih mjera, da ostanu kod kuće, jer je to jedini način da zaštitimo sebe, svoje najmilije, ali i sve ljude u okruženju, jer nemate pravo da svojim ponašanjem ugrožavate živote drugih ljudi. To je i meni bilo u glavi kad a sam stigla u karantin, da moram da poštujem mjere zbog svih nas”, ističe Kristina, koja je sada vrijedna u Tomaševu.
“Treniram po programu trenera iz Amerike i pokušavam da održavam formu i u nekim drugim stvarima nalazim motivaciju za svaki novi trening”.
Rakočević je 2016. godine u poljskom Bidgošću postala prvakinja svijeta do 20 godina, a iste godine u Splitu je u svojoj disciplini bacanju diska, postavila svoj najbolji rezultat 58,30 metara, a uz disk, rekorderka je Crne Gore i u bacanju kugle, a u toj disciplini na Svjetskom juniorskom prvenstvu u kolumbijskom Kaliju bila je bronzana 2015. godine.
Nakon što je 2019. osvojila zlato u bacanju kugle i srebro u disku na Igrama malih zemalja, na prvom seniorskom prvenstvu Evrope bila je 13. Poslije Švedske i dugog razmišljanja i brojnih ponuda odlučila je prije tri mjeseca da ode u Majami i tako započne novu etapu u svojoj karijeri.
“Jasno je da sam tu odluku mogla da donesem i znatno ranije, ali nijesam znala da li je to dobro za mene. Nijesam bila spremna za to, nijesam željela ništa da radim na silu. Onda sam konačno odlučila i napravila sam pravi potez. Univerzitet u Majamiju mi pruža sve uslove da se razvijam, prije svega kao ličnost, a zatim kao sportista. Tri mjeseca sam provela tamo, taman sam se prilagodila na potpuno drugačiji život i obaveze, kada se sve ovo dogodilo”, objašnjava 21-godišnja crnogorska atletičarka.
Kada su u pitanju razlike, to je enormno, ali iako je režim bio naporan, Kristina sada, baš kao stoje nekada iščekivala da dođe kući, sa nestrpljenjem čeka povratak u Majami.
“Moram priznati da je naporno”, kaže Kristina i opisuje svoj dan.
“Ustajanje je već u šest sati, treninzi počinju u sedam, a zatim slijede časovi, pa opet trening, a onda period obavezan za učenja. Ali vode računa o svakoj sitnici, kako na sportskom, tako i na studentskom planu. Kada je riječ o atletici, sa nama rade i treneri i fizioterapeuti, imamo posebne stručnjake za rad u teretani. Baš zato kad se sve ovo završi sigurno ću nastaviti tamo gdje sam stala, odnosno vratiću se u Ameriku”.
Nakon što je 2016. godine postala šampionka svijeta u juniorskoj konkurenciji skrenula je pažnju na sebe, mnogi su smatrali da će biti najveća crnogorska zvijezda. Iako je došao period kada nije bilo priželjkivanih “daljina”, Kristina je u Americi najavila da je spremna za velike planove. A glavni cilj je jasan odlazak na Olimpijske igre.
“Moji snovi su vezani za plasman na Olimpijske igre. Da li će to biti u Japanu ili Parizu, teško je sada pričati. Jedno je sigurno jedva čekam da nastavim da živim američki san, da nastavim sa studijama, jer će to značiti da se život vratio u normalne tokove”, kaže Kristina.
“Baš zbog toga, gotovo svim našim sportistima ide u prilog činjenica da su Igre odložene za narednu godinu, jer samim tim imaće više vremena da se domognu vize.
Dobro je za mene što su Igre pomjerene za godinu, jer imamo dodatni period da se domognem norme. Sva takmičenja su odložena, pa smo se svi našli u nezgodnim pozicijama, ali sada, kad već neočekivano imam dodatno vrijeme, sigurno da ću pokušati da osiguram plasman”, rekla je Kristina Rakočević.