Ono što je Kristijano Ronaldo u fudbalu, Lebron Džejms košarci, a Nikola Karabatić u rukometu – u vaterpolo vodama je Aleksandar Ivović.
Zvijezda Crne Gore, jedan od najboljih vaterpolista planete, kapiten najvećeg evropskog kluba Pro Reka i dalje – sa 35 godina – u oba pravca igra vrhunski i bez umora.
Leka je za Dnevne govorio o mnogim temama – od motiva kada nosi kapicu Crne Gore, preko budućnosti našeg vaterpola, ambicijama Pro Reka, gdje vidi sebe nakon igračke karijere…
Za početak i u čemu je tajna toliko godina biti u svjetskom vrhu?
– Neka velika tajna ne postoji – vjerovatno bi slično odgovorio i svaki drugi sportista koji je u vrhu sporta kojim se bavi. Mislim da su to samo predanost, ljubav, rad, disciplina i konstanto ponavljanje određenih rutina koje su vas dovele do vrha. I naravno – ambicija i motiv da se te rutine konstantno ponavljaju kroz cijelu karijeru, kao i da se želi stalno biti u vrhu, objasnio je Ivović.
Vaterpolo je specifičan sport, a čini se da mnogi ne primjećuju koliko je teško godinama igrati podjednako odbranu i napad.
– Iskreno sa ljudima koji ne prate puno vaterpolo nemam neki blizak kontakt, ali znam da bi morali da budu pasionirani ljubitelji vaterpola kako bi shvatili koliko nekome teško pada da igra u oba pravca. Laicima vjerovatno više u oči upada to ko više daje golove, nego činjenica da neko igra i odbranu i napad u isto vrijeme.
Ipak…
– Imam sreću da ljudi koji prate i imaju uticaja na vaterpolo to prepoznaju, jer da nije tako ne bih ni toliko godina bio na vaterpolo sceni i u vrhu – a potvrda da su moji trud i rad valorizovani na pravi način je i to što sam 11 godina u najvećem svjetskom klubu.
Mladi i na treningu grizu do krajnjih granica
Dvije godine neke nove ”ajkule” predvođenje Ivovićem i kapitenom Draškom Brguljanom igrale su vrhunski vaterpolo – na Olimpijskim igrama u Tokiju uslijedio je prvi pad, ali je Ivović i tada istakao da i dalje ima veliki motiv da nastupa za Crnu Goru.
– Da, tako je. Mislim da je igranje za reprezentaciju nešto najljepše što jedan sportista može da doživi, posebno ako ima sreću da sa njom nešto osvoji, jasan je Ivović.
Nakon utakmice za osmo mjesto u Tokiju Leka se posebno okrenuo mlađim “ajkulama”.
– Naravno, jer ima ih dosta koji obećavaju i koji bi u budućnosti mogli da nas obraduju medaljom sa najvećih takmičenja. Od kada su se pojavili daju mi veliki stimulans, jer sam kod njih prepoznao kompetitivnost i želju da se takmiče – ne samo na utakmicama, nego i na treninzima, gdje su i mene ponekad gurali do krajnjih granica. Spremni su na veliku žrtvu i zaista imaju mnogo karakteristika i odlika koje treba da ima vrhunski sportsita. Nadam se da će opravdati ove moje tvrdnje.
A kako Ivović vidi Crnu Goru u narednim godinama?
– Kao jednu od boljih u narednom periodu – prije svega zbog činjenice da smo od svih jačih reprezentacija među prvima krenuli u smjenu generacije – od te stare plejade asova ostali smo samo Draško i ja, a vidjeli ste i na posljednjim Olimpijskim igrama da ostale selekcije imaju dosta igrača koji su naših godina i kod njih tek treba da uslijedi smjena generacija.
”Broj 9” Crne Gore nastavio je i istom ritmu…
– Kada se reprezentaciji priključi Đuro Radović koji je imao problema sa ramenom i leđima, imaćemo dva ljevoruka igrača koja nismo imali godinama, dva odlična centra. Imamo dva mlada golmana, pored Dejana Lazovića koji takođe nije mogao zbog povrede da nastupa na Olimpijskim igrama. Ima dosta igrača i iz generacije 2003. koja je na Svjetskom prvenstvu osvojila bronzu – očekujem da se uklope, stvore hemiju i da imaju želju za nadmetanjem koja bi mogla da ih dovede do velikih seniorskih rezultata.
Čekajući ”La desimu”
”La Desima” (deseta) – izraz je koji su španski mediji često koristili kako bi svojevremeno opisali opsjednutost Real Madrida desetom titulom u fudbalskoj Ligi šampiona. A do ”La Desime” Ivovićev Pro Reko dijeli još korak.
– Ovdje su ambicije uvijek iste – u italijanskom prvenstvu, Kupu i Ligi šampiona uvijek se razmišlja o osvajanju… Naravno, da to nije lako, jer ima i drugih klubova koji tako razmišljaju, ali ko god dođe ovdje da igra zna šta se od njega očekuje.
Tim iz Đenove uvijek je glavni favorit, ali…
– Vidjeli smo da te ambicije nije uvijek lako ostvariti. Deveta titula evropskog prvaka došla je tek poslije šest godina, ali nadamo se da do sljedeće – jubilarne desete kluba, a moje četvrte – nećemo čekati toliko. Nadam se da bismo za naredne godinu-dvije mogli da dođemo do još jedne Lige šampiona što bi zaista bio veliki uspjeh.
Pro Reko je svake godine moćan, ali jaki su i drugi klubovi…
– Drago mi je što je Liga šampiona posljednjih par godina ujednačena, jer se nije desilo da jedna ekipa dva puta zaredom osvoji. Pogotovo mislim da će ova sljedeća biti jako uzbudljiva, jer je organizator tog završnog turnira Novi Beograd napravio zaista vrhunsku ekipu. Tu su i Olimpijakos, Jug, Ferencvaroš, Barseloneta…
Kraj karijere neće biti u Jadranu
Kada Ivović jednog dana odluči da završi karijeru da li će to biti u kapici Jadrana iz Herceg Novog, kluba u kojem je krenula njegova vaterpolo priča?
“Bilo je naznaka da bi to moglo da bude u klubu u kojem sam potekao, ali, nažalost, zbog loše ekonomske situacije, ne samo u vaterpolu, nego u svim sportovima u Crnoj Gori jako je teško napraviti projekat koji bi mogao biti ambiciozan. Jadran je imao cilj da završnicu Lige šampiona organizuje u Herceg Novom, da napravi tim koji bi imao velika očekivanja, ali na kraju je sve to palo u vodu zbog nedostatka finansijskih sredstava i mogu da kažem da mi je žao, ali na svu sreću imao sam opet dobru soluciju da ovdje produžim saradnju.”
Sve to znači…
– Dogovorio sam ovdje na još dvije godine, tako da je i završetak karijere u Pro Reku – najboljem svjetskom klubu – isto jako dobra stvar. Ovdje sam i kapiten, tako da bi to možda i bio najljepši kraj moje vaterpolo priče što se igračkog dijela tiče.
A nakon igračke karijere? Je li trenerski poziv privlačan?
– Što se trenerskog posla tiče, iz ove perspektive to me ne privlači, ali moraću da razmislim ove dvije godine i što se tiče privatnog života i tog profesionalnog. Tu moram da odlučim u kom će pravcu moj život da krene, ali mogu da kažem da me manje privlači trenerski posao nego neke druge solucije koje trenutno imam.
Leka objašnjava i zašto je tako.
– Mislim da sam se dosta dao i istrošio kao igrač i ne znam da li je tu još ostalo goriva, entuzijazma i svega onoga što trener treba da ima da bi prenio ljubav koju osjeća prema ovom sportu i na neke buduće generacije, zaključio je Ivović.