Vidio je fudbal mnogo boema koji su ostavili dubok trag i na terenu, ali su punim plućima živjeli van njega. Maradona, Romario, Gaskojn, Lamza…samo su neki od njih.
Jedan od njih bio je i Zoran Dimitrijević-Čava. Igrač kojeg je slavio i Beograd i Zagreb. i klubovi, Partizan i Dinamo. Pa, kakav je to čovjek morao biti koji je dva ne samo sportsko suprotstavljena grada oduševljavao? Poseban, svakako.
Nije tajna da je volio popiti, probdjeti noć po lokalima, lomiti živce trenerima i sairačima, jer nikad nisu znali u kakvom će se stanju ukazati. Opet, toliko je bio drag da ga niko nije mogao zamrziti, jer mu je srce bilo veće od bivšg autoputa Bratstvo i jedinstvo koji su spajao dva najveća grada u državi.
Bivša Jugoslavija pamti njegovu legendarnu izjavu nakon što je uhvaćen u još jednoj ludoj noći.
“Zar zbog fudbala da izgubim mladost?”
Ali, on je igrao fudbal na poseban način. Sjajni dribleri uvijek su bili ugrožena manjina u fudbalu. U postotku jako malo fudbalera ima dribling koji čuvare izbacuje iz ravnoteže, a Zoran Dimitrijević je bio baš takav tip igrača. Samo je šteta što bi izvan terena i sam sebe izdriblao i izbacio iz ravnoteže.
Rođen u Beogradu , Dimitrijević je počeo u Partizanu, a za prvi tim debitovao je 1981. godine, protiv Veleža. Bila je to rapsodija. Odmah je postao ljubimac navijača. Proveo je četiri sezone u seniorskom timu, osvojivši jednu titulu prvaka Jugoslavije.
No, krenule su priče, mahom isitnite. Volio se veseliti, bio je omiljen u beogradskim društvima, popilo se. Uvijek se popilo previše. U upravi Partizana su ludili, ali Čava je bio nezadrživ. Naravno, i takmičarska forma morala je trpjeti povremeno, ponekad i kad je molala biti na vrhuncu.
Nijedna uprava na svijetu nije voljela imati u klubu alkoholičara. Kada su ga tako počeli nazivati znalo se da će uskoro otići…
Nakon što je 1985. napustio Partizan, Dimitrijević se preselio u SAD i nakratko igrao mali fudbal u Kanzas sitiju. Nakon toga se vratio u Jugoslaviju i nastavio u subotičkom Spartaku.
I potom ga je kupio zagrebački Dinamo. Opet je debitvao protiv istog kluba, mostarskog Veleža, u 3:1 pobjedi postigao dva je pogotka i bio najbolji igrač “modrih”. Zagrebački novinari dali su mu ocjenu – deset.
U Dinamo je došao zajedno sa još jednim “boemčićom”, Harisom Škorom iz sarajevskog Željezničara.
E, to je tek bio cirkus, na zagrebačkim počecima stanovali su zajedno u hotelu Intercontinental, današnji je to Westin.
Jasno, Dinamo je plaćao troškove. Još kad im se pridružio Vlado Kasalo… Nakon prvih mjesec dana stigao je račun u Dinamovu upravu koja ga je proslijedila treneru Ćiri Blaževiću, koji se umalo onesvijestio kada je vidio o kojoj svoti je riječ.
Dimitrijević i Škoro provodili su se do iznemoglosti u hotelu u kojem su stanovali. Ćiro je znao da je Čava spiritus movens zabave. Pozvao ga je i rekao:
”Pa, sine što ti to sve radiš, bilo bi mi jeftinije da sam kupio grofa Monte Krista”.
Nije mu se zviždalo ni kada je s Dinamo dolazio u Beograd na dvoboje protiv bivšeg kluba. To je bilo nezapamćeno. No, i u Dinamu ga je koštao raskalašeni život, forma je počela da oscilira, ali navijači nisu prestajali da ga volje. Imao je taj šarm da mu je sve unaprijed bilo oprošteno. U Dinamu se zadržao dvije godine, od 1987. do 1989. Odigrao je 37 utakmica i postigao dva gola. I to, samo to, bilo je dovoljno da ostane u najljepšem sjećanju. I pored svih glavobolja koje je zadao klubu.
Prodan je u Francusku, igrao je za Dižon, Nant i Valenijen. Ništa posebno. Živio je od poteza do poteza. I Francuzi su ubrzo vidjeli da je riječ o boemu kojem je drag i sladak život, ali i fudbal, no na njegov posebno šarmantan način kojeg treneri nisu voljeli. U nogometu je zabarnjeno biti – hedonist. A Čava je bio otac svih hedonista.
Imao je samo 30 godina kada je preživio tešku saobraćajnu nesreću. Dvije nedjelje liječnici su se borili za njegov život. Nije mogao više igrati fudbal, ostao u Francuskoj, pao je u zaborav. Samo su ga u pričama uz čašicu sjećali navijači Dinama i Partizana.
Neki su novinari pisali da se okom cijele karijere sistematski uništavao, da je bio “sabirni centar za ispunjavanje tuđih želja”, pa da su “svi oko njega uživali, a on je utapao tugu u piću”. Zato mu je i karijera bila skromnija od predispozicija i mogućnosti…
Nažalost, umro je mlad, u 45. godini u francuskom Nantu. Oni koji ga se i danas sjećaju – sjećaju se koliko su taj dan bili tužni. Da, i Dinamovi i Partizanovi navijači. Ljudski je to…