ANDRIJA POPOVIĆ: U Splitu su nas gađali pamidorama, da smo pobijedili ko zna šta bi bilo

Piše: Stanko Radulović

Andriju Popovića svi znaju iz Skupštine Crne Gore kao poslanika Liberalne partije, ali malo ko od mlađih građana Crne Gore zna da je on nekada bio vrhunski sportista, sjajni vaterpolo golman i da iza sebe ima brojne uspjehe u klupskoj i reprezentativnoj karijeri.

Popović je kao član Kotora (sada Primorac) bio standardnan u jugoslovenskoj reprezentaciji i sa njom dominirao svjetskom vaterpolo scenom.

Ono što gotovo niko ne zna da je Popović prvi crnogorski vaterpolista koji je osvojio olimpijsko zlato kao član crnogorskog kluba, prije njega olimpijsko zlato imaju još samo Đorđe Perišić i Dejan Dabović, ali su oni tada već dugi niz godina bili članovi beogradskog Partizana.

Pored toga Popović je i prvi sportista iz crnogorskog kluba koji je objedinio i olimpijsko zlato i titulu svjetskog prvaka. Rajko Žižić je bio svjetski i olimpijski šampion kao član Crvene zvezde. Poslije Andrije taj podvig je ponovio njegov klupski kolega Mirko Vičević. Mnogo godina kasnije i Novljanin Andrija Prlainović, ali to je već neka sasvim druga priča, on je to ostvario sa selekcijom Srbije.

“Moram priznati da sam veoma zadovoljan svojom sportskom karijerom i da su ostvareni uspjesi sa Kotorom i reprezentacijom najbolji dokaz da sam ostavio trag u crnogorskom, jugoslovenskom, a potom i svjetskom sportu”, kaže na početku razgovora za Aktuelno Popović.

Boka je prepoznatljiva po vaterpolu, gdje se podrazumjeva da svako dijete u životu makar jednom ode na vaterpolo trening i oproba se u vještini igranja “nacionalnog” sporta tog podneblja. U stvari ko u Boki nije trenirao vaterpolo, taj nije ni živio u njoj.

“Veoma malo je djece u Boki koja nisu trenirala vaterpoo, ili makar pokušala sa društvom, a tako je bilo i u mom slučaju. Nikada nisam mislio da ću biti vaterpolista i reprezentativac, zato sam i upisao pomorsku školu i trebao da budem kapetan na brodu, a umjesto da oplovim svijet postao sam vaterpolo kapiten i sa reprezentacijom i klubovima u kojima sam igrao obišao cijelu planetu. Svakako nemam razloga da se žalim”, kaže čuveni vaterpolo golman za Aktuelno.

Poput ostalih kotorskih dječaka i Andrija je otišao na otovreni bazen u Kotoru da proba i kad je probao ostao je i vaterpolu posvetio djetinjstvo, a kasnije i mladost. Kako mu je išlo, najbolje govori da je već sa 15 i po godina postao prvotimac Kotora i debitovao u velikom bokeljskom dertbiju protiv Jadrana

“U životu se mnogo toga desi slučajno, tako je bilo i u mom slučaju. U to vrijeme Primorac je imao osam golmana, ali su dešavanja dovela do toga da protiv Jadrana pokojni Trifun Miro Ćirković mene stavi na gol. Svi su mislili da će Jadran ubjedljivo da pobjedi jer je Kotor na golu imao dijete, početnika, debitanta ali nije bilo tako. Branio sam odlično, uvijek bio dobro postavljen, na pravom mjestu, možda me nekad lopta i pogodila, ali Kotor je pobijedio, a ja sam bio heroj”, prisjeća se početaka u kapici Kotora Andrija Popovića.

Usljedio je i rezultatski uspon Kotora, drugo mjesto u ligi, finale Kupa protiv Partizana i odlične partije u tadašnjem Kupu pobjednika kupova i finale sa mađarskim Ferencvarošom.

“Igrali smo odlično, a Ferencvaroš je zahvaljujući greškama sudija bio uspješniji za jedan gol i osvojio trofej, ali je ostalo zapisano da je to prvi veliki uspjeh jednog crnogorskog kluba na međunarodnoj vaterpolo sceni”.

Tih godina Kotor je imao vrhunski golmanski tandem. Milorad Krivokapić je stigao iz Bijele, a tu ste bili i vi i zajedno ste sačinjavali najbolji vaterpolo golmanski par, možda i na svijetu. Ubrzo su usljedili i prvi pozivi u reprezentaciju. Na pripreme je Popović pozvan sa tada debitantima i kasnije velikim vaterpolo legendama Milovojem Bebićem, Veselinom Đuhom, Goranom Suknom…

“Prve pripreme u reprezentaciji imao sam 1979. godine, kada su pred olimpijske igre u Moskvi standardni članovi reprezentacije bili Krivokapić i Vezilić, ali mi je taj poziv bio veliki podstrek i motiv da nastavim dalje. Već 1981. godine sam debitovao za reprezentaciju i ustalio se u selekciji koja će kasnije dominirati svjetskom vaterpolo scenom”, kaže Popović.

Jugoslavija je bila poznata po tome da je uvijek imala najbolje vaterpolo golmana – od Srđana Muškatirovića, preko Krivokapića, Vezilića, Popovića, pa kasnije Šoštara, Šefika… Dakle, u to plejadu velikih vaterpolo golmana svakako spada i sam Popović. Andrija je imao nesreću da je bio savremenik Milorada Krivokapića koji je u to vrijeme smatran najboljim svjetskim golmanom, tako da je on imao prednost, iako su svi znali da su oni i Jevgenij Šaronov (SSSR) trojica najboljih na planeti.

“Naravno da nisam bio samo rezerva, branio sam dosta, bio sam tako proglašen najboljim golmanom na turnirima Slovenska plaža u Budvi i turniru u Budimpešti i zahvaljujići tome u tom trenutku smatran najboljim golmanom planete, ako ne najboljim ono jednim od najboljih”.

Nakon tragične smrti Ćirkovića reprezentaciju je ubrzo preuzeo Ratko Rudić 1983. godine i na Olimpijske igre u Los Anđeles se otišlo kao favorit iz sjenke, jer je novi selektor započeo i podmlađivanje reprezentacije.

“Osvojili smo zlato u Los Anđelesu, ali nije išlo sve tako glatko kao što mnogima izgleda sa današnje distance. Imali smo i tada uspona i padova. Protiv Kine smo gubili čak 7:5, i tada sam ušao u igru, branio odlično, tako da smo na kraju pobijedili 13:7, a u finalu smo bili na pragu poraza, ali smo u finišu izjednačili na 5:5 i osvojili zlato. Bio je to početak jugoslovenske dominacije svjetskom vaterpolo scenom.”

Kotor je tih godina bio u samom jugoslovenskom vrhu, a tadašnja liga SFRJ smatrana je najjačom na svijetu, uostalom od osnivanja do raspada SFRJ klubovi sa naših prostora osvojili su više titula prvaka Evrope nego svi ostali evropski klubovi zajedno. Partizan i Mladost po šest puta, Jug jednom i Jadran dva puta. U takvoj konkurenciji titula prvaka bila je istinski podvig.

Evropske trofeje, Kup kupova, osvajali su Mornar, POŠK, KPK, Mladost, Partizan, a Kotor, Primorje, Jug, POŠK su igrali i finala… U jednoj takvoj ligi Kotor je 1986. godine osvojio duplu krunu, i kupi prvenstvo.

“Bila je to izuzetna sezona, sa nekoliko nevjerovatno kvalitetnih ekipa. POŠK, Mornar, Partizan, Jug, Mladost, liga u kojoj je svako mogao svakog da pobijedi i sa dva ili tri poraza se stizalo od vrha u donji dio tabele. POŠK je imao nekoliko izuzetnih igrača, koje je predvodio Milivoj Bebić i svi su vjerovali da će osvojiti titulu, ali nije bilo tako. Mi smo stigli do prvog mjesta u prvenstvu u veoma dramatičnoj završnici lige, a u kupu smo pobijedili Mornar, koji je naredne sezone osvojio Kup pobjendika kupova, što najbolje govori o kvalitetu lige, a time i POŠK-a i Mornara i ostalih klubova”.

U tadašnjem Kupu evropskih šampiona usljedila je eliminacija u polufinalu od njemačkog Špandau 04.

“Njemci su tih godina dominirali evropskim vaterpolom, bili su okosnica eprezentacije Njemačke, praktično cio njihov nacionalni tim. Hagem Štam, Uve Rajman i društvo su bili svjetska klasa, uostalom osvojili su i titulu prvaka Evrope sa reprezentacijm 1989. godine. Mi smo bili spoj mladosti i iskustva koje su predvodili pokojni Zoran Gopčević i Veselin Marković i to se pokazalo kao dobitna kombinacija… Mogli smo pobijediti Špandau, ali nismo imalisreće i kasnije je njemački tim odbranio titulu prvaka Evrope.”

Ono što Andrija  Popović nije uspio sa Kotorom, jeste sa ekipom Mladosti nakon odlaska u Zagreb, gdje je ostavio dubok trag.

Mladost je 1989. godine senzacinalno osvojila titulu, iako je Partizan važio za neprikosnovenog u državnim okvirima, a Popović je samo nekoliko mjeseci dobio kapitensku traku i predvodio legendarne Dubravka Šimenca, Pericu Bukića i društvo do vrha Starog kontinenta. Dvije titule prvaka Evrope sa Mladosti i kapitenska traka u Zagrebu govore mnogo.

“U Zagrebu sam izuzetno prihvaćen i vrlo brzo sam stekao ogroman ugled u timu i samom gradu, tako da je kapitenska traka bila potvrda svega. Iako je u Jugoslaviji bila velika kriza, u svakom smislu, to nijednog trenutka nisam osjetio i nikad nisam imao nihgdje problem zato što sam Crnogorac, pa ni u Zagrebu”.

Primat je ubrzo nakon dvije titule prvaka Jugoslavije i Evrope preuzeo Jadran iz Splita kojije u svoje redove doveo još jednog Kotoranina – Mirka Vičevića, tada već jednog od najboljih vaterpolista svijeta.

“Finale plej-ofa u Splitu pamti se za cio život. Pobijedili smo u Zagrebu u prvoj utakmici finala, vodil 4:0 u Splitu, ali je atmosfera na Zvončacu bila nepodnošljiva. Gađali su na svačim, najviše sa pamidorama, i na toj utakmici je delegat bio Dragan Đurčić. Sjećam se da je rekao ukoliko Mladost pobijedi nećemo ostati živi tako bi i bilo.”

Split je jako dugo čekao na titulu prvaka Jugoslavije, a Jadran je prekinuo post i poslije i on i bio dva puta prvak Evrope kao predstavnik zemlje koja se raspadala u krvi. Usljedio je povratak u Crnu Goru, u Budvansku rivijeru, a potom odlazaku inostranstvu. Za Španiju i boravak u Barseloni ga veže jedna lijepa uspomena i druženje sa tadašnjom “jugoslovenskom” kolonijom u jednom od najljepših gradova svijeta.

“Pored mene tamosu bili i Dragan Andrić, Veselin Vujović, ali i mnogi drugi vrhunski sportisti tog vremena. Družio sam se intezivno sa Vujom, koji je bio najbolji rukometaš svijeta i Barseloni je donio titulu prvaka Evrope. I na jednoj utakmici kada je Mladosti igrala u Barseloni dobio sam jednu onu zastavicu što na utakmicama često razmjenjuju kapiteni. Na jednoj strani je bila šahovnica, a na drugoj grb Mladosti. I odlučio sam da zastavicu poklonim Vuji.”

I šta je onda bilo?

“Pošao sam u zgradu u kojoj je Vuja živio i popeo se stepenicama na sprat. Okačio zastavicu o kvaku, pozvonio i popeo se sprat više. Nažalost, vrata je otvorio njegov tast, koji je bio oficir JNA i kad je ugledao zastavicu na vratima, odnosno vidio prvo šahovnicu uhvatila ga je panika. Bio je ubjeđen da su došle ustaše i da je to neka prijetnja, opomena, ko zna šta. Uzalud je Veseli pokušao da ga umiri tvrdnjom da sam to ja uradio. Kada me pitao nisam više želio da mu priznam, iako je to kasnije bilo smješno i ostalo kao anegdota, jer nije biloustaša i ništa se nakon toga nije desilo. Evo danas je dobio potvrdu da sam baš ja postavio zastavicu na kvaku kao šalu ne slutećikakvu će to paniku izazvatikod njegovog tasta”.