Kako su zli komunisti skrivali istinu o Jasenovcu

Piše: Tomislav Marković

Srpski mediji i društvene mreže u poslednje vrijeme bruje o još jednoj zavjeri protiv Srba. Najzad je otkriveno da su zli komunisti tokom skoro poluvjekovne vladavine skrivali istinu o stradanjima Srba u Jasenovcu, te da se praktično do juče o tome ništa nije znalo. U širenju ovog otkrovenja učestvuje popriličan broj mladih ljudi, ali ni stariji ne zaostaju. Suštinu zavjere najbolje je opisao novinar i kolumnista Večernjih novosti koji veli: „Najveća i neprolazna vrijednost Antonijevićevog ostvaranja je – što je konačno snimljeno! Što je najzad neko razbio to mučno ćutanje, tu grozomornu sedmodecenijsku tišinu koja je ponovo ubila na stotine hiljada mučenika”.

Prava je sreća da nam je Bog podario predsjednika Aleksandra Vučića koji je, kako sam kaže, inicirao snimanje filma Dara iz Jasenovca, tako da je zavjera ćutanja duga sedam decenija najzad prekinuta i konačno imamo priliku da saznamo nešto o ustaškim zločinima o kojima do danas niko nikad ništa nije prozborio. Za sve je kriv onaj demon Tito koji je zabranio da se pominju ustaška klanja, jer se nameračio da uništi Srbe i da zatre njihovo istorijsko pamćenje.

Zlim komunistima se u skorije vrijeme pridružila banda zlih Amerikanaca koji namjerno nisu uvrstili Antonijevićev film u izbor za Oskara, samo da bi nam napakostili. O tome je nadahnuto progovorio poeta Ljubivoje Ršumović, opipavajući nevidljivi zid: „Jak je taj američki zid prema Srbiji koji ne dozvoljava da bilo kakva istina o tim stvarima, o tim zločinima iz prošlosti prodre u svijet. Tu su jednostvano, rekao bih, bandoglavi, ali nisu bandoglavi po prirodi, nego se smišljeno prave ludi, i tako sprovode taj novi svjetski poredak”.

Što se tiče neprobojnog američkog zida koji sprečava da istina o Jasenovcu prodre u SAD i svijet, dovoljno je pomenuti Američki muzej holokausta u kojem se čuva povelika zbirka eksponata o ovom ustaškom logoru. Ima tu koječega, od fotografija iz logora, preko tekstova i knjiga, memoara i dnevnika, pa sve do filmova i usmene istorije, brojnih svjedočanstava preživjelih logoraša. Kad su komunisti u pitanju, situacija je malo složenija.

Četnici i ustaše, zajednička nesreća Srba i Hrvata

Mora se priznati da su komunisti u kreiranju strategije prećutkivanja Jasenovca pokazali nesvakidašnju inventivnost, nevjerovatnu lukavost i natprirodnu prefriganost na kojima bi im i baron Minhauzen pozavideo. Zavjera ćutanja je počela još tokom Drugog svjetskog rata, dok je konc-logor za Srbe, Jevreje, Rome i antifašiste svih nacionalnosti radio punom parom. Jedan mladi komunista i pjesnik, Ivan Goran Kovačić, u prvoj polovini 1943. godine ispjevao je potresnu poemu Jama o ustaškim klanjima u Jasenovcu. Naravno, sa namjerom da sakrije istinu o ustaškim zvjerstvima. Poemu je napisao na osnovu svjedočenja odbjeglih logoraša.

Strašne su scene iz Jame, teško ih je zaboraviti: „Posljednje svjetlo prije strašne noći / Bio je bljesak munjevita noža, / I vrisak, bijel još i sad u sljepoći, / I bijela, bijela krvnikova koža; / Jer do pojasa svi su bili goli / I tako nagi oči su nam boli. (…) Al’ ovu strašnu bol već nisam čeko: / Krvnik mi reče: ‘Zgnječi svoje oči!’ / Obezumljen sam skoro preda nj kleko, / Kad grč mi šaku gustom sluzi smoči; / I više nisam ništa čuo, znao: / U bezdan kao u raku sam pao”.

Srpski četnici, vazda na braniku patriotizma, nisu bili zadovoljni poemom, najedili su ih stihovi napisani da bi sakrili istinu o ustaškim zločinima nad Srbima, pa su kamom ispisali književnu kritiku po vratu Ivana Gorana Kovačića krajem juna ili početkom jula 1943. godine, da mu se ni grob ne zna.

O Goranovoj smrti pisao je njegov saborac Moša Pijade: “Goran Kovačić, nije proživio nedaće pete ofanzive. Mladi hrvatski pjesnik, koji je u pjesmi Jama tako snažno oformio najžešći u ovom ratu ispjevani protest protiv ustaških pokolja nad Srbima, bio je ubijen od ‘srpskih osvetnika’, četničkih izroda, tih švapskih i ustaških saveznika. Prerezali su grlo, koje je tako iskreno i snažno grmjelo iz bratske hrvatske duše protiv ustaških zločina nad srpskom nejači”.

Još jedan komunista, Marko Ristić, koji je napisao i predgovor za francusko izdanje Jame opremljeno bakrorezom Pabla Picassa, pribilježio je: “Da se našla bratoubilačka ruka koja je prolila tu svetu, pjevajuću krv pjesnika i borca za slobodu svoga naroda, da su uopšte mogli postojati četnički koljači i ustaški koljači-jamari, to je zajednička nesreća i Srba i Hrvata koji vole i svoj narod i njegovu slobodu”. Očigledno je riječ o antisrpskim elementima, pretečama autošovinizma, o ljudima koji nemaju nimalo razumijevanja za četnike koji su klali isključivo u samoodbrani, naročito bebe u kolijevci, ili kad su kamom htjeli da izraze protest protiv ljevičarske estetike.

Pišem, dakle prešutkujem

Goranova Jama doživjela je silesiju izdanja poslije rata, štampana je u stotinama hiljada primjeraka, a zli komunisti su je čak uvrstili u obaveznu lektiru kako bi – pogađate – sakrili istinu o ustaškim zločinima u Jasenovcu. Nije to bio kraj komunističke strategije poricanja i prikrivanja jasenovačkih klanja. Odmah po oslobođenju objavljena je knjiga U mučilištu – paklu Jasenovac Đorđa Miliše, sledeće, 1946. godine, uslijedila je knjiga Grad mrtvih: Jasenovac 1943 Milka Riffera, a iste godine izlazi i izvještaj Zemaljske komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača pod naslovom “Zločini u logoru Jasenovac”.

Dvije godine kasnije izlazi knjiga sjećanja Jasenovac: 21. VIII 1941 – 31. III 1942. čiji je autor Drago H. Čolaković, a potom se nižu desetine izdanja o Jasenovcu: Zakon bezakonja: zapisi o ustaškim logorima Jasenovca i Stare Gradiške. Krvave staze Mata Kudumije i Cveje Jovanović, roman Smrt je hodala četvoronoške Vladimira Carina, sjećanja Egona Bergera 44 mjeseca u Jasenovcu, Petnaest hiljada vagona smrti: zapisi o ustaškim zatvorima i logorima Jasenovca i Stare Gradiške Mata Kudumije, S one strane svijeta: žrtve jasenovačkog logora Anta Zukanovića, zbornik Sećanja Jevreja na logor Jasenovac, studija Jasenovac i jasenovački logori Radovana Trivunčića, uspomene Čedomila Hubera Bio sam zatočenik logora Jasenovac, zbornici Riječi koje nisu zaklane: svjedočanstva preživjelih zatočenika i Jasenovački logor: iskazi zatočenika koji su pobjegli iz logora i nebrojena druga izdanja. Pomenimo samo zbornik dokumenata Koncentracioni logor Jasenovac Antuna Miletića koji je objavljen u četiri toma, na preko 2.000 strana.

Nekome će komunistička strategija zataškavanja djelovati u najmanju ruku čudno, pošto se uobičajilo uvjerenje da se prećutkivanje zločina najefikasnije sprovodi tako što se o njima ćuti. Takvi pojedinci i pojedinke su očigledno puke naivčine, oni naprosto ne razumiju pokvarenost komunističkog uma koji se dosjetio da je zločine najbolje negirati tako što se o njima neprestano piše. Postoji osnovana sumnja da su ovu strategiju komunisti preuzeli iz priče Edgara Allana Poea Ukradeno pismo, pošto je čak i među njima bilo nekoliko pismenih ljudi koji su ponešto čitali.

Uostalom, sličnu strategiju poricanja danas primjenjuju srpske neočetničke vlasti, pa zato u knjižarama vlada prava jagma za Razglednicom iz groba Emira Suljagića, upravo je objavljeno 376. izdanje Sarajeva za početnike Ozrena Kebe, Poljsku konjicu Marka Vešovića nemoguće je rezervisati u srpskim bibliotekama, a knjiga ratnih priča Pod pritiskom Faruka Šehića ne može se pronaći čak ni na Kupindu.

Sedma umjetnost prećutkivanja

Nisu se komunisti zaustavili samo na knjiškom zataškavanju ustaških pokolja u Jasenovcu, već su posebnu pažnju posvetili kinematografskom prećutkivanju, znajući koliko je filmska umjetnost popularna u širokim narodnim masama. Snimljeno je nekoliko filmova o Jasenovcu, ali i o drugim logorima, o holokaustu, o masovnom istrebljenju ljudi koje su sprovodili nacisti u saradnji sa kvislinzima. Odmah po oslobođenju, Gustav Gavrin i Kosta Hlavaty snimili su dokumentarac Jasenovac sa jezivim snimcima masakriranih leševa iz logora.

Igor Pretnar režirao je 1959. film Pet minuta raja po scenariju pisca Vitomila Zupana. Naredne godine snimljena su tri filma: slovenački reditelj France Štiglic režirao je igrani film Deveti krug (prikazan na Kanskom festivalu i nominovan za Oskara), crnogorski reditelj Stjepan Zaninović snimio je dokumentarac Poruke po scenariju Branka V. Radičevića, a italijanski reditelj Gillo Pontecorvo, koji se kasnije proslavio filmom Bitka za Alžir, snimio je u Jugoslaviji film Kapo koji je takođe bio nominovan za Oskara u kategoriji najbolji strani film.

Hrvatski reditelj Bogdan Žižić snimio je kratki dokumentarac Jasenovac 1966. godine, na prvoj komemoraciji u Spomen-području Jasenovac, a Žika Mitrović (koji je dvije godine ranije snimio Marš na Drinu) režirao je Gorke trave po scenariju Fride Filipović. Naredne godine Eduard Galić snima igrani film Crne ptice koji se temelji na istinitoj priči njegovog tasta Grge Gamulina koji je pred kraj rata uspio da pobjegne iz logora Stara Gradiška. Iste godine bosanskohercegovački reditelj Suad Mrkonjić snimio je film Djeca iz pakla iz perspektive djeteta logoraša.

Gojko Kastratović 1973. snima dokumentarac o Jasenovcu Evanđelje zla, deset godina kasnije legendarni Lordan Zafranović napravio je dokumentarac Krv i pepeo Jasenovca. Vladimir Tadej snimio je 1987. film Kula smrti: Gradiška Stara logor broj 5. Ustaški zločinci prikazivani su i u drugim filmovima, na primjer u filmu Zastava Branka Marjanovića iz 1949. godine, u Padu Italije i Večernjim zvonima Lordana Zafranovića, u Kraju rata Dragana Kresoje, u seriji Nepokoreni grad Eduarda Galića, a jezivu scenu klanja u autobusu iz Zafranovićeve Okupacije u 26 slika nemoguće je zaboraviti.

Spomen-područje Jasenovac

U socijalizmu se baš udarnički radilo na prećutkivanju nacističkih zločina, posebice ustaških klanja u Jasenovcu, tako da ne čudi što se takoreći do juče o tome ništa nije znalo, sve dok Vučić nije riješio da otkrije dugo skrivanu istinu uz malu pomoć filmske ekipe. Četiri pomenuta filma napravljena su u produkciji Spomen-područja Jasenovac: Evanđelje zla, Krv i pepeo Jasenovca, Kula smrti i Žižićev Jasenovac. Kakvo sad Spomen-područje Jasenovac? Ako se istina o ustaškim klanjima u Jasenovcu tako brižljivo skrivala, zar je iko znao da je taj logor postojao i gdje se nalazio?

Zle komuniste nije mrzjelo da naprave memorijalni kompleks, da angažuju najvećeg umjetnika među arhitektama Bogdana Bogdanovića da napravi spomenik, čuveni Kameni cvet, da postave još nekoliko spomenika i spomen-ploča, da obilježe mjesta stradanja, da naprave muzejsku postavku i izdavačku djelatnost, da štampaju razglednice, značke i privjeske. Škole iz cijele SFRJ organizovale su masovne posjete učenika i nastavnika Jasenovcu, a mnoga djeca su doživljavala traume gledajući jezive slike ustaških zločina. Toliko su komunisti sistematski radili na prećutkivanju da je po broju posjetilaca Memorijalni muzej Jasenovac nadmašivao gotovo sve muzejske institucije u bivšoj Jugoslaviji.

Neočetnička propaganda

Koliko su zli komunisti bili agilni u zataškavanju Jasenovca govore i neki statistički podaci. U knjizi Objavljeni izvori i literatura o jasenovačkim logorima Jovan Mirković navodi da je do 2000. godine o konc-logoru Jasenovac objavljeno 1.188 knjiga, 1.544 teksta i 108 zbirki dokumenata. Najveći broj izdanja štampan je osamdesetih godina, dakle u vrijeme poznog socijalizma. Stvarno su Tito i komunisti učinili nadljudske napore da sakriju istinu o ustaškim zločinima u Jasenovcu, teško da su još nešto mogli da naprave.

I poslije svega ovoga dođu neki propagandisti i mrtvi hladni udaraju na sva zvona kako je u socijalizmu skrivana istina o Jasenovcu. Razumijem da neočetničkim propagandistima nije lako, težak je posao stalno izmišljati kojekakve lagarije iz najnižih pobuda, ali mogli bi ipak malo da se potrude pa da smisle nešto što nije baš apsolutna budalaština u koju niko sa zrnom mozga ne može da povjeruje. Doduše, njima nije bitno da lažu ubjedljivo, pošto se ionako obraćaju publici kojoj je do istine stalo manje nego do lanjskog snijega.

Oni bi prosto da budu nastavljači četničke ideologije koja je dovela do najstrašnijih zločina devedesetih i da istovremeno osude ustaške zločine, a to baš ne ide zajedno. Četnici su bili saveznici Vermahta i ustaša, pomagali su u slanju srpskog stanovništva iz Potkozarja u Jasenovac i Jastrebarsko. Sve je prilično jednostavno: neočetnici ne mogu da iniciraju snimanje filmova o Jasenovcu, jer su njihovi duhovni očevi u Drugom svjetskom ratu sarađivali s ustašama. Bili su saveznici u zločinu i izdaji, bili su dvije strane iste krvave kame. Uzaludni su svi neočetnički pokušaji, nema tog filma ili umjetničkog djela koje može da genocid koji su počinile srpske snage devedesetih opravda i prekrije ustaškim genocidom iz četrdesetih. Tome umjetnost ne služi, to je posao za zločinačku propagandu.

Istine koje su zaista skrivene

Ipak, treba razumjeti tankoćutne duše koje boli kad se zločini prećutkuju, kad se od javnosti skriva istina o jezivim zločinima. Mislim da bi trebalo izaći u susret ovim dušama prepunim empatije i snimiti čitav niz filmova o zločinima koji su nepoznanica za većinsku Srbiju. Neka država otvori kesu za ovakve projekte, sad smo vidjeli da para ima, pogotovo kad treba otkrivati dugo prećutkivane i potiskivane tajne. Evo, za početak, mogao bi neki srpski reditelj da snimi film o pokolju na Korićanskim stijenama, kad su srpske snage strijeljale Bošnjake i bacale ih u jamu, pomalo podsjeća na ustaške zločine, pa im je tematika bliska. Mogao bi neko da snimi film i o aprilu 1992. godine u Podrinju, kad su JNA i paravojne formacije masovno ubijale i protjerivale Bošnjake iz gradova i sela.

Ako im je do logorske tematike, mogu za početak da obrade logore u okolini Prijedora, Omarsku, Keraterm i Trnopolje, a posle neka krenu redom, bilo ih je na stotine. Spaljivanje živih ljudi u Višegradu u izvedbi Milana Lukića takođe može da bude tema za film, ali i hotel Vilina vlas koji je ovaj zlikovac pretvorio u logor za silovanje Bošnjakinja. Jedan film mogao bi da bude posvećen rušenju 534 džamije u Bosni i Hercegovini, to može i u dokumentarističkoj formi.

Toliko je neobrađenih tema, toliko skrivenih istina da tu ima posla za srpsku kinematografiju narednih nekoliko decenija: opsada Sarajeva, bijele trake u Prijedoru, razaranje Mostara, napad na Dubrovnik, rušenje Vukovara, pokolj na Ovčari, otmica putnika iz voza u Štrpcima, Manjača, opsada Bihaća, napad na Kozarac, ubijanja po Banjaluci, masovne grobnice (primarne, sekundarne, tercijarne), masakr u Račku, masakr u Podujevu, masakr u Suvoj Reci, leševi u hladnjačama, dječji klikeri i pismeni zadaci pronađeni u masovnoj grobnici u Batajnici, operacija Potkovica, pokolj u Drenici, genocid u Srebrenici…

Eto im prilike da – što bi rekao onaj već citirani novinar – prekinu mučno ćutanje, tu grozomornu višedecenijsku tišinu koja je ponovo ubila na stotine hiljada mučenika. Ili se ipak radi o čudnovatoj sorti ljudi koja žrtvi prvo pogleda u ličnu kartu, provjeri joj nacionalnu pripadnost, prebroji krvna zrnca, pa ako vidi da su iz istog plemena – onda odluči da osjeti empatiju jedno pet minuta, a potom krene da poziva na osvetu i klanje civila.

Ne treba se zavaravati: pristalice zločinačkih ideologija nemaju saosjećanja ni za žrtve koje pripadaju njihovom narodu, zato su četnici mirno klali Srbe i slali ih u ustaške logore, a Ratko Mladić naređivao: “Tuci Velušiće, nema mnogo srpskog življa tamo!” Kad se takvi prihvate obrađivanja teme zločina i stradanja, onda žrtve budu stavljene u funkciju režimske nacionalističke propagande. Sve što nastane iz ovakvih niskih pobuda samo je još jedno ruganje žrtvama i njihovoj besprimernoj patnji.