Jovanović: Crkva se sakrila u okrilje političkih lupeža

Sveštenik Bojan Jovanović (47) široj javnosti postao je poznat po svjedočenju o pedofiliji, seksualnom i svakom drugom nasilju u Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC) u Al Jazeerinom Kodexu, u epizodi pod nazivom „Za(blud)a“, krajem 2020. godine.

U SPC je kroz razna zaduženja proveo period od 1993. do 2001. godine, od toga poslednje tri u najbližem okruženju tadašnjeg episkopa zvorničko-tuzlanskog Vasilija Kačavende čija je, kako tvrdi, bio žrtva.

Nedavno je u Beogradu osnovao nevladinu organizaciju „MdinaInternational“ koja je primljena u Svjetsku mrežu organizacija Snap Network koje se bave seksualnim nasiljem u vjerskim zajednicama, za što kaže da je za njega, ali i za sve žrtve, „jedna od najznačajnijih vijesti“.

„Snap Network je najveća organizacija koja se na svjetskom nivou bavi zaštitom i pomoći žrtava pedofilije i seksualnog nasilja u vjerskim institucijama. Najbitnije je da ćemo institucionalno postaviti pitanje i vrhu države i Crkvi: Jeste li vi ljudi normalni i jeste li svjesni šta radite deci, a i celom svom narodu“, kaže Jovanović.

• Otkud ideja za osnivanje organizacije i čime se ona preciznije bavi?

– Ideja je potekla od mog saradnika iz Bostona, koji mi je pomogao oko osnivanja organizacije. U tome ima i velike simbolike. Upravo je pre 20 godina pitanje pedofilije u Rimokatoličkoj crkvi pokrenuto u Bostonu. Snimljen je i film Spotlight. Tako je i čišćenje SPC-a krenulo iz Bostona.

Što se tiče ciljeva, to je prije svega obavještavanje međunarodne i domaće javnosti o seksualnom nasilju u SPC, kao i želja da osnažimo žrtve da javno progovore i naravno da se svim sredstvima izvrši pritisak na ustanove u Srbiji da konačno počnu da rade svoj posao bez obzira da li nekom na čelu stoji krst ili petokraka, što je u Srbiji manje više isto. Veliki broj saradnika koje imam od SAD do Australije pomoći će da žrtve dobiju adekvatnu podršku i pomoć.

• O ovoj temi govorili ste i pred međunarodnom javnošću. 

– Da. Najprije sam u junu i novembru govorio pred poslanicima Evropskog parlamenta o problemima specifikuma zvanog SPC. U novembru sam poslao izvještaj dopunjen ekspozeom zastupnika Hrvatskog sabora, Ante Prkačina. Taj izveštaj će se naći pred UN-om, NATO-om i Evropskim parlamentom. U decembru je nevladina organizacija dobila i pismo podrške iz Svetskog saveza crkava iz Švajcarske. Ono što javnost ne zna to je da je ta organizacija htela 1997. iz svog saveza da isključi SPC zbog učešća u ratnim dejstvima i pružanju podrške ljudima koji su osumnjičeni ili optuženi za ratne zločine. Sada će se ponovo pokrenuti inicijativa na svjetskom nivou da SPC zbog prikrivanja pedofilije i odstupanja od Božjeg poslanja isključi iz te organizacije.

• Prošlo je više od godinu od prikazivanja emisije Kodex koju je Al Jazera Balkans posvetila žrtvama pedofilije u SPC-u. Da li se nešto za žrtve nasilja promenilo?

– Srbija je republika gemišt, puno ukisjeljenog i razvodnjenog sa nemoralnim i nesposobnim ličnostima, ljudima neostvarenih ambicija, tezgarošima sa političkih margina, taocima prošlosti i političkim prognanicima. U takvoj situaciji gdje je država ukinula samu sebe, ukinuvši smisao institucija, očekivati revitalizaciju bilo kog procesa gubljenje je vremena.

• Ipak, Crkva je institucija u koju, po istraživanjima, građani imaju veliko povjerenje. Da li je baš tako?

– Crkvu pokušavaju da prikažu kao zajednicu ljubavi, jedinstva i bespogovornog povjerenja. Takav pogrešan stav kod sveštenstva stvara osjećaj sigurnosti i slobode i dozvoljava im nesmetano manipulisanje položajem i idejama, jer su oni navodno predstavnici Crkve. Sa druge strane vjernici se plaše da kažu svoje iskustvo. To ćutanje kleru daje dodatni vjetar u leđa i zato smo tu gdje jesmo. Umjesto da Crkva prizna zlodjela, prihvati realnost, da se javno izvini i tako pokuša da povrati povjerenje vjernika, kojih je sve manje, umjesto da osudi zločince iz svojih redova koji su nanosili, a i danas nanose zlo ne samo drugima, nego i samoj instituciji iza koje se kriju, Crkva se sakrila u okrilje političkih lupeža koji je koriste za kompenzaciju raspalog društveno moralnog sistema i prikrivanje dnevno političkih brljotina.

Kako je rekao jedan poznati teolog: crkva je postala okrečeni grob u koji je sahranila hrišćanske vrijednosti.

• Crkva, i to ne samo ona kojoj pripadate, ćuti o pedofiliji i seksualnom nasilju.

– Uprkos stalnom poricanju postojanja organizovane pedofilije i seksualnog zlostavljanja od strane sveštenstva pravoslavnih crkava – ruske, grčke, srpske – koje to žele da pokažu kao pojedinačne slučajeve, činjenice nam govore suprotno. SPC je zatvorena institucija i njena privilegovana pozicija dovela je direktno do decenijskog zlostavljanja koje nije sankcionisano, a pedofili i seksualni predatori ostaju van domašaja zakona. Posjedujem obimnu dokumentaciju od ‘78. godine prošlog vijeka do danas, koja se sastoji od svjedočanstva, izjava, sudskih i policijskih zapisnika, kao i sa crkvenih komisija koje se odvijaju u tajnosti. Jedno je sigurno: pravi broj žrtava se nikada neće saznati.

• Kako je to moguće, kako se pedofilija prikriva?

– Uništava se dokumentacija, uništavaju se žrtve, vrši se pritisak na žrtve i njihove porodice, kao i korupcija. Sve to dodatno obeshrabruje žrtve da javno progovore. Tako da žrtve nasilja postaju i žrtve sistema ili crkveno-političke mafije. Iza prikrivanja stoje svi sistemi u Srbiji i svaka vlast.

• Da li ste razmišljali da razgovatate sa patrijarhom Porfirijem? U javnosti važi za osobu blisku običnom čovjeku i koji hoće da sasluša.

– Ne. Kao i najmanje tri njegova predhodnika – German, Pavle i Irinej – za koje sam već iznio činjenice u novoj knjizi Ispovest kako smo ubili Boga da su na to mjesto postavljeni putem političkih odluka, Porfirije je za sav normalan svijet projekat koji je temeljno osmišljen. Ideana osoba, profil detaljno analiziran sa svim mogućim rizicima i reakcijama. To je urađeno po ranijem iskustvu i receptu, naročito poslednjih 30 godina.

Projekat je rađen po političkom i medijskom inženjeringu, zasnovanom na djelovanju na emocije posmatrača da se onemogući postavljanje logičnih pitanja i traženje razumnih odgovora.

Projekat je to u kojem kad treba dobija pet minuta pažnje, a trajno gledano uzima se kredit, dobija se komfor ali i bankrot u neposrednoj budućnosti. Projekat šalje poruku: ja volim svoje. Ali voli svoju moć, mogućnost prodaje laži bez odgovornosti i posledica, voli svoju moć pranja ruku od cinizma, da ubice i žrtve pjevaju i viču da volimo svoje. Projekat Aleksandra Vučića, skučene socijalne intiligencije sa refleksom za sopstvene interese. U danima pred izbor izvještavalo se kao da čekamo novog proroka, a ne političkog agenta koji vrijedi proporcionalno bijedi crkvenog poretka. Znači, ništa. Kao što sam rekao, on neće dugo biti na tom mjestu. Zar je nekom normalnom i važno šta projekat misli i zar ga uopšte treba pitati?