Džozef: SAD stvaraju krizu na Kosovu

Evo kako izbjeći to – prije nego što bude prekasno,počinje svoju analizu za Foreign Policy, Edward P. Joseph američki ekspert za smirivanje konflikata koji predaje na američkom Univerzitetu Džons Hopkins (Johns) na Školi naprednih međunarodnih studija.

Ako iko može razumjeti ružnu i nepotrebnu razmjericu između Sjedinjenih Država i Kosova, onda je to Volodimir Zelenski. Upitajte ukrajinskog predsjednika da etničkim Rusima dodijeli autonomiju, a Zelenski će odmah postaviti tri pitanja: Hoće li oni koji govore ruski jezik prihvatiti da žive u Ukrajini, a ne u Rusiji? Hoće li Rusija priznati suverenitet i teritorijalni integritet Ukrajine? I hoće li nam dodjela autonomije konačno omogućiti ulazak u NATO?

Nesposobnost Sjedinjenih Država i Evropske unije da odgovore na ova ista pitanja, kada se primijeni na Kosovo i Srbiju, u korijenu je autodestruktivne Zapadne borbe moći s kosovskim premijerom Aljbinom Kurtijem (Albin). Umjesto da na autonomiju gledaju strateški – kao što bi to činio Zelenski i kao što to čini ruski predsjednik Vladimir Putin – zvaničnici Bajdenove (Joe Biden) administracije dogmatični su jednako kao kosovski premijer, koji je izazvao gnijev Zapada.

Vašington se fokusirao na davno preuzetu obavezu Prištine, koju je nedavno prihvatio Kurti, da uspostavi zajednicu opština sa srpskom većinom. Frustrirana zbog kosovskog premijera jer nije iznio svoje uslove za uspostavljanje zajednice, i bijesna zbog njegove nedavne, nepromišljene specijalne policijske operacije na sjeveru Kosova kojim dominiraju Srbi, Bajdenova administracija već je kaznila Kosovo i spremna im je nanijeti još bola.

Odbacujući pritisak, Kurti je dosad odbijao zahtjeve SAD-a i EU da povuče specijalnu policiju sa sjevera, ukloni nedavno postavljene gradonačelnike iz zgrada opština i krene prema novim izborima. Kurti insistira na tome da se Srbi koji su 29. maja napali NATO i kosovsku policiju najprije privedu pravdi, kao dio premijerovog plana u pet tačaka za smirivanje napetosti. Kako bi spriječila još jedan srpski bojkot izbora, predsjednica Kosova, Vjosa Osmani — koja u velikoj mjeri podržava Kurtijevu liniju — predložila je da najmanje 20 posto birača potpiše peticiju za nove izbore.

Svojim prkosom, Kurti je razbjesnio Sjedinjene Države, najvažnijeg saveznika Kosova, udaljio se od srpskog stanovništva Kosova i ojačao predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, baš u trenutku kada se ovaj autokrata suočava s protestima kod kuće bez presedana. Želja Vašingtona da tresnu sa dodatnim sankcijama Kosovo razumljiva je.

To je istovremeno i ozbiljna greška. Vašington i Brisel u velikoj mjeri dijele krivicu za krizu, uključujući i za nasilje s predumišljajem koje su Srbi izveli protiv NATO-ovih mirovnih snaga. Apsurd sankcionisanja demokratskog saveznika u Prištini, dok se manipulativni, proruski autokrata slavi kao “sve bolji i bolji partner (SAD-a)”, kako je američki ambasador u Srbiji Kristofer Hil(Christopher Hill), rekao u intervjuu za srpski servis Glasa Amerike, trebalo bi da začudi državnog sekretara Entonija Blinkena (Antony).

Umjesto da dozvoli da frustracija vodi politiku prema Kosovu ili omogući da iluzija vodi politiku prema Srbiji, Blinken mora hitno preispitati pristup svoje administracije. Na nagovor svojih podređenih, Blinken je očito potpisao sporazum o razumijevanju sa Vučićem. Podrška Srbije Ukrajini pretvorena je u popustljivost SAD-a prema Vučiću, koji je oživio nacionalizam “velike Srbije” koji je doveo Beograd u sukob sa susjedima i NATO-om 1990-ih. Kao što je Hil objasnio pomoć za Ukrajinu, “kada su ljudi uključeni, odnosi postaju bolji”. Ova fraza odražava stav Bajdenove administracije prema Srbiji.

Ono što bi Blinkena moralo zabrinuti je to što Moskva jedva da je zabrinuta bilo kakvim uspjehom Bajdenove administracije sa Vučićevim režimom. Srpsko-ruski odnosi nastavljaju se, uprkos simboličnim – i u svom interesu, Kosova radi – glasovima Beograda protiv Rusije, na Generalnoj skupštini UN-a. Dok moderno zapadno oružje preokreće tok rata protiv Rusije, Kremlj je odbacio izvještaje — koja je potvrdio Vučić — da je srpsko oružje iz sovjetske ere pronašlo put do Ukrajine. Proruski narativi, kojima Beograd prkosi EU-u, nalaze svoj put širom Balkana.

Dok Srbija diversifikuje snadbijevanje gasom, Beograd je udvostručio potrošnju ruske nafte. Ideja da će Vučić isporučiti srpska nalazišta litijuma Zapadu, čini se naučna fantastika, sada kada su građani Srbije — od kojih se mnogi žestoko protive iskopavanju litija — mobilizovani protiv svog dominantnog predsjednika. Vučićev proruski alter ego, šef obavještajne službe(BIA) Aleksandar Vulin, upravo je prisustvovao velikoj bezbjednosnoj konferenciji u Moskvi, “signalizirajući zapadnim centrima moći da Srbija ima (rusku) alternativu.” Srbija ostaje jedina evropska zemlja – osim Bjelorusije, saveznice Kremlja – koja nije uvela sankcije Rusiji.

Poenta je u tome da Putin vjeruje – da on, a ne Zapad, pobjeđuje na Balkanu, i to po vrlo niskoj cijeni. Iz perspektive Kremlja, pometnja u regionu u kojem Sjedinjene Države, EU i NATO imaju stratešku prednost, dokaz je da Bajdenova administracija ne zna kako da vlada sa moći kojom raspolaže. Ako Vučić – bez nuklearnog oružja ili ogromnih rezervi nafte i gasa – može zbuniti Zapad, onda to može i Putin. Moskva shvata da je Kosovo — a ne energija ili pravoslavno slavensko bratstvo — pokretač srpsko-ruskih odnosa i regionalne destabilizacije koju promoviše Beograd.

S gotovo religioznim uvjerenjem, američki zvaničnici zagovaraju srpsku autonomiju kao sveti gral za zatvaranje pitanja Kosova. U stvarnosti, odobravanje zajednice za kosovske Srbe—bez prethodnog priznavanja Kosova od strane Srba i punog članstva u NATO —je bremenit prijedlog. Nije slučajnost da Rusija takođe zagovara šemu srpske autonomije, na istom evanđelističkom jeziku kao zvaničnici SAD-a i EU-a. “Uspostava Zajednice srpskih opština garantovala bi prava, sigurnost i povjerenje u budućnost (Srba na Kosovu)”, izjavio je krajem prošlog mjeseca za agenciju TASS dugogodišnji ruski ambasador u Srbiji, Aleksandar Bocan-Harčenko.

Kremlj shvata ono što Vašington i Brisel ne shvataju: predložena zajednica je sredstvo za projektovanje srpskih ambicija, a ne za zaštitu kosovskih Srba. Vučić ne želi nikakvu verziju zajednice(srpskih opština) koja je kompatibilna sa suverenitetom, teritorijalnim integritetom i funkcionalnošću Kosova. Uprkos pismenim uvjeravanjima visokih američkih dužnosnika, Vašington nije pokazao da može uvjeriti Beograd da pristane na stabilizujući oblik autonomije – čak i uz prilično nejasne linije koje je predložio albanski premijer Edi Rama.

Naprotiv, zvaničnici vrše pritisak na Kosovo da pregovara o srpskom prijedlogu za autonomiju, iako priznaju da je krajnje neprihvatljiv. Potvrđivanje destruktivne početne pozicije klasična je pregovaračka zamka. U ovom slučaju zapadni posrednici zaboravljaju da je Vučić srušio sporazum Kosova i Srbije sklopljen 18. marta, na dan kada su ga EU i SAD proglasili “pravno obavezujućim”, iako ga je predsjednik Srbije odbio potpisati.

Čini se da niti Sjedinjene Države, EU, pa čak ni NATO ne shvataju rizik ponovne validacije fizički destruktivne srpske taktike na sjeveru Kosova. Dok je jedan američki oficir KFOR-a na terenu bjesnio zbog napada Srba 29. maja, zvaničnici su ocrnili Kurtija, omogućivši Vučiću da izbjegne bilo kakve posljedice. To je neoprostivo s obzirom na korišćenje pažljivo pripremljenih eksplozivnih naprava što je zahtijevalo pripremu, a što nije moglo proći neopaženo od Beograda.

Hil rutinski krivi Kosovo — zemlju u kojoj nije akreditovan — dok ignoriše potpirujuće poteze Beograda. U decembru je Vučić Kurtija nazvao “terorističkim ološem”. U aprilu je Vučić promovisao bojkot kosovskih Srba izbora na sjeveru, nazivajući kosovsku vladu “okupatorima”. Iznuđujućim zahtjevima predsjednik Srbije i dalje koči kosovske Srbe u izboru svojih lidera.

Prošle zime zvaničnici SAD-a i NATO-a dali su kredibilitet drskom zahtjevu Beograda da pošalje svoje trupe na Kosovo i racionalizovali su prijeteće barikade koje se često postavljaju na sjeveru zemlje. U aktuelnj verziji Stokholmskog sindroma, zapadni dužnosnici, uključujući generala Nacionalne garde američke vojske, Vučića sada smatraju ključem stabilnosti, nekoliko dana nakon što je srpski čelnik stavio u stanje visoke pripravnosti svoje snage i nije uspio spriječiti napade na NATO, što je dovelo do povećanja broja trupa KFOR-a.

Nema sumnje da je Kurti, ignorišući jasne, koordinisane apele SAD-a i NATO-a, doprinio nasilju. Nažalost, to su isto i pregovarači SAD-a i EU-a, predvođeni visokim predstavnikom EU-a za vanjske poslove Žosepom Boreljom (Josepom Borrellom). U martu su EU i SAD dopustile Vučiću da napusti Ohrid, u Sjevernoj Makedoniji — mjesto ključnih pregovora između Beograda i Prištine — bez obaveze da se Srbi vrate u kosovske institucije i učestvuju na izborima za gradonačelnike.

Ovaj zbunjujući propust osakatio je pregovore o autonomiji, u kojima bi zakonito izabrani srpski predstavnici igrali ključnu ulogu. Uspješni izbori legitimizirali bi predstavnike u očima svih strana, uključujući one u Prištini, i označili bi zaokret od gorkog, isceniranog srpskog napuštanja (institucija) zbog registarskih tablica krajem prošle godine. Kurtijevo neočekivano prihvatanje zajednice dalo je pregovaračima priliku da izvrše pritisak na Vučića za ovaj vitalni iskaz dobre volje. Umjesto toga, Sjedinjene Države i EU gledali su kako Beograd režira bojkot izbora, 23. aprila na sjeveru – koje je organizovalo Kosovo uz pohvale SAD-a, spremajući pozornicu za krizu.

Slabo prikrivene prijetnje SAD-a da će srušiti Kurtijevu vladu zbog zajednice opština – oštra taktika koju je 2020. takođe primijenila Trampova (Donald Trump) administracija – prikrivaju neuspjeh Bajdenove administracije da stvori ili čak pretpostavi uslove za postizanje autonomije. Kao što bi administracija na kraju mogla otkriti u Ukrajini, autonomija je – pitanje konačnog statusa, predstavlja posljednju polugu zemlje suočene s neprijateljskim, iredentističkim susjedom poput Rusije ili Srbije.

Nažalost, sporazum Brisel-Ohrid koji su Sjedinjene Države i EU uglavnom nametnuli Srbiji i Kosovu samo je privremene prirode. To znači da zapadni pristup počiva na kontradikciji: Kosovo mora učiniti konačni statusni ustupak u pogledu autonomije, ali Zapad može samo obećati – u najboljem slučaju – postupni napredak u odnosima sa Srbijom, i nastojanjima Kosova za punom međunarodnom osobnošću.

Nažalost, sporazum Brisel-Ohrid koji su Sjedinjene Države i EU uglavnom nametnuli Srbiji i Kosovu samo je privremene prirode. To znači da zapadni pristup počiva na kontradikciji: Kosovo mora učiniti konačni statusni ustupak u pogledu autonomije, ali Zapad može samo obećati – u najboljem slučaju – postupni napredak u odnosima sa Srbijom, i nastojanjima Kosova ka punoj međunarodnoj personalizaciji.

Čak i ako Priština ispuni sve svoje obaveze, uključujući uspostavu pridruživanja, Kosovo nema garancija za svoje temeljne strateške zahtjeve. Kosovski Srbi mogu zadržati svoju lojalnost Beogradu i prkositi Prištini. Srbija i dalje može odbijati de jure priznanje Kosova. I što je najvažnije, Kosovo može ostati izvan NATO-a — jedinog garanta suvereniteta i teritorijalnog integriteta Prištine.

Put Kosova u Alijansu i dalje blokiraju četiri članice NATO-a: Grčka, Rumunija, Slovačka i Španija. Zvaničnici američkog Stejt Departmenta, uključujući Blinkena, tvrde da će implementacija Ohridskog sporazuma omogućiti Vašingtonu da se žali na ovu četvorku.

Zapravo, tri tvrdolinijaša – Bukurešt, Bratislava i Madrid – drže se svojih pozicija iz razloga koji nemaju nikakve veze s ponašanjem Kosova. Malo je dokaza da je Vašington mnogo uložio u to da ti akteri — koji drže ključ napretka u cijelom regionu — promijene mišljenje, čak i privremeno. Španija i Slovačka bi, primjera radi, lako mogle vratiti svoje vojnike u misiju KFOR-a, koja je statusno neutralna. Madrid bi mogao oponašati Bratislavu i otvoriti kancelariju za vezu u Prištini – korak koji bi najviše uvjerio Kosovo da srpska autonomija može dovesti do članstva u NATO-u.

Umjesto toga, Španija je, zajedno s Rumunijom, u aprilu glasala protiv članstva Kosova u Savjetu Evrope. Isto je učinila i Srbija, očito kršeći svoje obaveze iz sporazuma postignutog uz posredovanje EU. Očigledna, karakteristična opstrukcija Beograda nije izazvala nikakvu reakciju poput one usmjerene prema Prištini zbog odugovlačenja sa zajednicom.

Ukratko, biće potrebno više od sankcija za dobro raspoloženje da Sjedinjene Države izađu iz krize koju su stvorili Vašington i Brisel. Pretvaranje da Sjedinjene Države imaju partnera u Beogradu i neprijatelja u Prištini neće ublažiti ni sadašnji zastoj na sjeveru niti dovesti do stabilnosti.

I pored svoje frenetične globalne agende, Blinken bi trebao lično uspostaviti kontrolu nad američkom politikom prema Balkanu. Za početak, Bajdenova administracija mora disciplinovati svoje ambasadore u regionu, ograničavajući Hilove izlete u politiku države Kosovo, koje više ne pripada Srbiji. Podjele između ambasada SAD-a u Beogradu i Prištini privukle su pozornost glavnih partnera u EU i potkopavaju Blinkenov autoritet.

U osnovi, Blinken mora odlučiti jesu li regionalni poremećaji i šteta za kredibilitet SAD-a vrijedni bezglavog zagrljaja srpskog autokrate kojeg odbacuju široki dijelovi vlastitog stanovništva. Uostalom, Vašington ima alternativni model. U susjednoj Mađarskoj, američki ambasador Dejvid Presman (David Pressman) dokazao je da čvrst pristup, usmjeren na vrijednosti može postići daleko veći uticaj – na daleko moćnijeg autokratu- od bilo čega što je postignuto u Srbiji.

Umjesto na brzinu sastavljenih ukora, Blinken bi trebao održati temeljito promišljen govor o politici SAD-a prema Srbiji, Kosovu i cijelom regionu. Blinken mora ponovno usmjeriti demokratske vrijednosti kao srž američke politike i partnerstva s EU. Trebao bi uputiti svoje izaslanike i ambasadore da ovu poruku prenesu balkanskim čelnicima, uključujući i Vučića.

Blinken bi nakon ovog govora trebao posjetiti—ne region, već Atinu, Bratislavu, Bukurešt i Madrid—četiri prijestonice koje drže ključ napretka Kosova, a time i zapadne strategije u regiji.

Blinken bi svoju turneju trebalo da završi u Briselu, s Boreljom i specijalnim izaslanikom EU za region Miroslavom Lajčakom. Blinken bi trebao podsjetiti te diplomate da sporazum između Srbije i Kosova nosi ime EU. Brisel se više ne može skrivati iza linije da je samo posrednik. Umjesto više “konstruktivnih dvosmislenosti”, Sjedinjene Države i EU moraju se usredsrijediti na jasnoću. Hitan prioritet je kao željezo čvrst niz koraka koje Kosovo i Srbija moraju preduzeti kako bi sproveli sporazum, znatno prije kraja godine.

Na taj način Blinken će odvratiti SAD-e i EU od konfuzije i krize, šaljući Moskvi signal o principijelnoj odlučnosti da Balkan uz Ukrajinu, konsoliduju ka Zapadu.