Dan žalosti za srpske teroriste: Stida nemaju, stražnjici se ne boje

Piše: Mustafa Drnišlić (stav.ba)

Da u Vladi Srbije i skupštini manjeg bh. entiteta sjede većinom besramni zagovaraoci velikosrpske politike za koje je crno bijelo i obratno – nije nova vijest. Da je Aleksandar Vučić neostvareni pozorišni glumac koji patetično umire pred kamerama i glumi nevinu žrtvu kada god mu se njegova velikosrspka politika odbije od glavu, također je poznato. Ipak navikli smo da takve pojave, koje su uobičajeni dio velikosrpske mitomanske propagande, posmatramo kao retroaktivan proces, nešto što dolazi tek onda kada se slegne prašina i činjenice počnu da blijede iz sjećanja, no ovih dana mogli smo vidjeti njihovu “real time” primjenu.

Službeni Beograd i njegova ispostava smještena u poharanoj Banja Luci nisu pričekali niti kurtoaznih nekoliko dana kako bi počeli s relativizacijom vlastitih zločina. Doslovno istog trenutka kada su shvatili da im je propao pokušaj uvoza krimskog scenarija na Kosovo, velikosrbi su počeli svoje poginule diverzante i teroriste nazivati “nevino ubijenim Srbima” i od njih praviti nekakve žrtve – sirotu srpsku nejač i čeljad. Nakon toga, u Beogradu su odlučili proglasiti dan žalosti “u znak poštovanja prema poginulima” a što uključuje prije svega likvidirane srpske teroriste dok su u Banjaluci otvorili redovnu sjedicu NSRS minutom šutnje i odavajem počasti “nevino ubijenim Srbima na Kosovu”. Zapanjujuća drskost.

Kao i obično, računa se na efekt šoka i nevjerice koje će u svjetskoj javnosti proizvesti bezobrazna zamjena teza, odsustvo svakog stida i otvoreno odbijanje da se prizna realnost. Što grdnija laž, to veći efekt. To je, doslovno hitlerovska propagandna metoda, koja svojom besramnom drskošću pokušava da poljulja samu percepciju stvarnosti u dijelu javnosti te da navede obične ljude da posumnjaju u ono što im vlastite oči gledaju. Većina ljudi, naime, nije u stanju pojmiti da neko može tako brutalno i otvoreno lagati, te stoga počinje laž prihvaćati kao “alternativni” narativ ili stajalište. Time je cilj postignut – ubačen je crv sumnje. Upravo na takvim metodama počivaju sve teorije zavjera, Čak i one najfantastičnije, u koje povjeruju i oni od kojih se to inače nikada ne bi očekivalo.

Velikosrpska politika odlično je svjesna takvih agitpropagandnih metoda i decenijama ih koristi kao dio specijalnog ili, moderno rečeno, hibridnog rata. kojeg vodi i u “regiji” ali i prema relevantnim svjetskim adresama. Također, Beograd odlično zna da je dio takve propagande i uporno insistiranje na laži kako bi se s vremenom izmorili protivnici te počeli tražiti kompromis prihvatajući velikosrpsku mitomansku laž kao dio legitimnog političkog diskursa. Upravo na tome počiva ne samo srpska politika već i dobar dio zvanične srpske historije.

No ako već znamo da velikosrbi nemaju stida, kako to da se ne boje?

Odgovor se krije u tome što je ogroman dio onoga što nazivamo međunarodnom zajednicom spreman biti obmanut od Beograda. Zapad, naime, odlično zna da Beograd laže, ali su spremni prihvatiti tu laž kao legitimne srpske stavove samo zato jer i njima samima to odgovara. Pristaje se na velikosrpske laži jer se tako i Zapad (prije svega Washington, Brisel i London) amnestiraju od odgovornosti da kazne Srbiju za organiziranje terorističkog napada na Kosovu. Zapad želi da Srbiju pridobije na svoju stranu i u tom cilju ne samo da svjesno žmiri na otvoreni državni terorizam, koji Beograd provodi po Zapadnom Balkanu, već ga i svjesno prihvata kao sredstvo pritiska na sve one “u regionu” koji ne žele pristati na novi balkanski poredak u kojem Srbija treba da dominira.

Štaviše, vrlo je moguće da Srbija, a naročito Aleksandar Vučić, profitiraju od državnog terorizma kojeg sprovode ukoliko im uspije nametnuti narativ kako je teroristički čin dio nekakvih proruskih struktura u Srbiji, kojima na putu stoji eto jedino uplakani Vučić. Ne bi iznenadilo i da neuspješni teroristički napad bude povod da se KFOR u cilju “čuvanja mira” rasporedi na granice planiranih Zajednice srpskih opština (ZSO) te tako “proizvode činjenice na terenu” koje će osnažiti poziciju Beograda a Kosovske vlasti dovesti pred svršen čin. Ambivalentne osude ovog terorističkog čina od strane tzv. MZ, prije svega odbijanje da se on nazove terorističkim a naročito aktom državnog terorizma, idu u prilog tezi da će umjesto političke katastrofe Beograd možda uspjeti izvući političku dobit.

U svemu ovome krije se ogromna, jasno vidljiva te izuzetno upozoravajuća poruka za Bosnu i Hercegovinu i bošnjačku politiku, kako oko namjera Srbije tako i u vezi sa stavovima Zapada. Koliko je ta poruka uopće prepoznata u Sarajevu?