“Sve ovo jeste posljedica odsustva suočavanja sa prošlošću, ali ne samo u jednom vrijednosnom i ideološkom smislu, već i u onom krajnje praktičnom i konkretnom. Na djelu jeste svojevrsna zavjera nikada optuženih nomenklatura iz devedesetih, jednog političko-vojnog-privrednog kompleksa ili uglednika i elita, a koje su prije svega odgovorne za ratove i ratne zločine. Oni čuvaju svoje zadnjice, svoju slobodu i svoje bogatstvo. I to je, otprilike, sve.”
Da ništa u životu drugo nije radio osim što redovno piše kolumne za beogradski dnevni list “Danas”, novosadski sociolog Aleksej Kišjuhas bi već sada, u svojoj 38. godini, iza sebe imao impozantno djelo. Naime, on u svojim kolumnama 15 godina umješno i posvećeno skida koprene sa ovdašnjih dnevno-političkih zavrzlama, smještajući ih u širi kontekst, dajući im pravo značenje i ukazujući pritom na važnije i dugotrajnije procese koji određuju jedno društvo. Piše pozivajući se na nauku i bogatu erudiciju, ali nikada pretenciozno, uvijek pitko i zanimljivo. Oštar je kritičar nacionalizma i svega onoga što on nosi sa sobom. A ne nosi ništa dobroga! I logično, zalaže se za suočavanje ovdašnjih društava sa prošlošću i strašnim zločinima učinjenim u njihova imena.
Kišjuhas, međutim, ima bogatu i naučnu karijeru, vanredni je profesor sociologije na novosadskom Filozofskom fakultetu, i bavi se klasičnom i savremenom teorijskom sociologijom. Autor je brojnih naučnih radova. Dobitnik je Nagrade za najboljeg mladog naučnika Filozofskog fakulteta u Novom Sadu (2015) i Nagrade “Stanislav Staša Marinković” za novinarsku hrabrost i posebne domete u istraživačkom i analitičkom novinarstvu (2016).
Pre nekoliko dana imali smo prilike gledati proslavu Dana srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave u Srbiji i bosanskohercegovačkom entitetu Republici Srpskoj, koja je zapravo bila glamurozna, preskupa parada nacionalizma i kiča. Gradovi Srbije su bili “ukrašeni”, bez pretjerivanja, milionima državnih zastava, a mnoge javne površine prekrečene bojama srpske trobojke. Takvih, skupih tzv. patriotskih manifestacija, u kojima se proslavlja srpsko jedinstvo, sve je više i više. Kako to sve tebi izgleda i kuda to vodi?
Još je Danilo Kiš razborito isticao da je nacionalizam kič, tako da sve to ne iznenađuje, koliko onespokajava. Upravo je izjednačavanje vladajuće partije sa državom i njenim simbolima ono što je problematično. A posebno strašno je što se ljudi pribojavaju da ustanu protiv takvog raspojasanog kič-nacionalizma, da ne bi bili prokazani. A od koga i čega? Dok ništa tu sa zastavama po fasadama i prozorima i jarbolima nije ni ukrašeno, ni lepo, pa čak ni – patriotsko. Jedno je voljeti svoju npr. djevojku ili ženu, ali ukoliko izgrafitirate cijeli ulaz u njenu stambenu zgradu, i još iznajmljujete razne bilborde po kojima reklamirate svoju ljubav, nosite njen lik na majici i slično, to je nekako jeftino, pretjerano i bezveze, zar ne? Isto je i sa državom. Ljubav je lijepo osećanje, ali smanjimo doživljaj.
Plaši činjenica da u Srbiji izgleda nema političke i društvene alternative koja bi kritikovala ovu najnoviju najezdu nacionalizma, jer je on – čini se – sveta krava ovoga društva. Jedan hrabri mladić, Brajan Brković, u Novom Sadu je prekrečio površine prefarbane bojama zastave Srbije i ispisao imena najvećih korupcionaških afera naprednjačke vlasti. Htio je da skrene pažnju da se iza patriotizma uvijek krije pljačka velikih razmjera. Brković je poslije toga bio izložen stotinama ozbiljnih prijetnji, a izgubio je i podršku sopstvene stranke (Stranke slobode i pravde), jer je navodno skrnavio državnu zastavu.
Poznajem Brajana, a nisam znao da je izgubio podršku i svoje stranke. Na žalost, ni to me ne iznenađuje. Politička opozicija u Srbiji je opozicija Vučiću, ali ne i Vučićevoj politici. Kako je odlično podsjetio Ivan Čolović, nekada su na protestima opozicije (1996-97) bile zastave Sjedinjenih Država, Velike Britanije, Francuske, Italije i – Ferarija. Da li danas možemo da zamislimo tako nešto i zašto ne? I ovo, sa tadašnjom porukom „Beograd je svijet“, bio je izraz vrhunskog patriotizma, u smislu želje da i ovo društvo izgleda kao moderna i razvijena i bogata zapadna društva. Danas se na protestima opozicije ne može vidjeti ni zastava Evropske unije, već samo Rusije. Kakvu to poruku o političkim vrijednostima te opozicije šalje? Ne znam kada se dogodilo – i kada smo pristali na to – da je nacionalizam postao, kako ispravno kažete, sveta krava ovog društva. Prije samo nekoliko godina, takav gorljivi nacionalizam jeste bio prokazivan i prepoznat kao izraz „starog režima“ (Miloševića i Šešelja) koji nas je odveo u ratove, bijedu i siromaštvo. Danas je on državna politika, i ne vidim da se neko naročito potresa zbog toga.
Situacija u regionu je tako usijana da se čini da bi svakoga trenutka mogao da izbije neki novi sukob, a sa druge strane Evropa pruža nedvosmislenu podršku glavnom generatoru međunacionalnih trzavica, Srbiji i Aleksandru Vučiću. Pogledajte recimo posljednju posjetu Angele Merkel Beogradu. Kako to objasniti?
A zašto bismo se uopšte bavili percepcijama Angele Merkel, pa i evropskih političara? Nebojša Zelenović je sasvim ispravno rekao da „ne može Tanja Fajon da pobjedi (Vučića) umjesto nas“. Sve dok ne zapuca, zašto bi njima bilo važnije kako mi živimo i ko nama upravlja – nego nama? Uostalom, možda je Aleksandar Vučić privatno i sasvim šarmantan i kul tip evropskim političarima. Pravo pitanje je – da li je nama? I, još važnije, zašto jeste ako jeste, i zašto nije, ako nije?
A može li se reći da je ovo čemu prisustvujemo posledica toga što je Srbija odbila da se suoči sa prošlošću, pogubnošću nacionalističke ideologije i strašnim zločinima počinjenim u njenom ime? Ili se pak suočila, ali u svemu tome nije videla ništa loše?
Sve ovo jeste posljedica odsustva suočavanja sa prošlošću, ali ne samo u jednom vrijednosnom i ideološkom smislu, već i u onom krajnje praktičnom i konkretnom. Na djelu jeste svojevrsna zavjera nikada optuženih nomenklatura iz devedesetih, jednog političko-vojnog-privrednog kompleksa ili uglednika i elita, a koje su prije svega odgovorne za ratove i ratne zločine. Oni čuvaju svoje zadnjice, svoju slobodu i svoje bogatstvo. I to je, otprilike, sve. Pogledajte samo koliko traje suđenje za ubistvo novinara Slavka Ćuruvije? Ponovljeni postupak će ući u drugu godinu, iako nije bilo ni novih dokaza, ni novih svjedoka. Dakle, ni sa streljanjem Ćuruvije ne možemo da se „suočimo“ i da procesuiramo odgovorne i krive. Zašto? Zato što ratni i kriminalni drugovi čuvaju jedni druge u toj zavjeri ćutanja, i u tom gromoglasnom ćutanju živimo. Ratni zločini jesu alfa i omega naše zaustavljene tranzicije, zaustavljene modernizacije i vaskolike zapuštenosti.
Oštar ste kritičar uloge Srpske pravoslavne crkve u našem društvu. Može li se sa ovakvom, nevjerovatno moćnom i prebogatom, SPC uopšte promjeniti i odustati od tzv. politike “srpskog sveta”, od koje sama Crkva nikada, ni na trenutak, odustajala nije?
Meni je čak i ova i ovakva Srpska pravoslavna crkva posljedica, a ne uzrok za naše skaradno stanje stvari. Njen uticaj u društvu, pa i na umove ljudi, jeste pretjeran i poguban, ali je i ona prije svega izraz našeg strukturnog konzervativizma. Crkva kao crkva, ja osnovni problem vidim u fundamentalističkoj ideologiji svetosavlja, a ona je već politička, a ne religijska stvar – kao i svi vjerski fundamentalizmi, uostalom.
Dolazimo do nedavnih incidenata u Crnoj Gori i ulozi Srpske pravoslavne crkve u njima. Kako sa ove, ne tako velike, distance gledate na to što se dešavalo prilikom helikopterske inauguracije mitropolita Joanikija?
Dešavao se sukob između dva svijeta, između suprotstavljenih političkih vrijednosti, i oko pitanja – Čija je Crna Gora? Svoja ili Naša? Crnogorska ili srpsko-pravoslavna? Sekularna ili klerikalna? Etnička ili građanska? Četnička ili partizanska? Kosmopolitska ili patrijarhalna? Otvorena ili zatvorena? Najzad, da li je moderna ili tradicionalna? To su meni bila najvažnija pitanja oko kojih se odvijao sukob, i taj sukob je neminovan. Na barikadama na Cetinju bio je istinski mikrokosmos i tačka sudara između ovih naelektrisanih polova, odnosno političkih vizija, a ne prosta dnevna ili stranačka politika.
Povodom događaja u Crnoj Gori, pa onda povodom inicijative da se omogući građanima da se nacionalno izjašnjavaju kao Vojvođanin – ponovo smo čuli milion puta od srpskih nacionalista kako su i Crnogorci, i Bošnjaci, kao i Vojvođani, izmišljene nacije. Ti si odgovorio kolumnom u kojoj si ustvrdio da je to tačno, ali da je tačno i to da su sve nacije izmišljene.
Proces etnogeneze ili pak „proizvodnje nacija“ je dobro poznat u istoriji i društvenim naukama, a može da služi i kao vrijedan protivotrov ili kontrapunkt nacionalističkim tlapnjama. Nacije su društveno kontruisane, zamišljene, izmišljene. To ih ne čini manje realnim, ali jedino u društvenom, a ne nekakvom biološkom ili kosmičkom smislu. Ali, avaj, ovdašnja istoriografija to ne razumije ili neće da razumije, pa se nacije posmatraju kao entiteti veći od života. Zato na ove procese moramo uporno da podsjećamo.
Za kraj, pitanje o Bosni i Hercegovini. Ima li po tebi šanse da ona postane funkcionalna, građanska država? Ili će ovo što se danas dešava postati – loša beskonačnost?
Nažalost, ja nemam odgovor na to pitanje. Dodao bih i sljedeće: da li je Bosna osuđena na trajno primirje, ili može da dostigne mir? Iako ništa nije nemoguće, danas je doslovno nezamisliv rat između Francuske i Njemačke. A zašto nije u Bosni i Hercegovini? Ali bi na to pitanje, samima sebi, pred ogledalom, morali da odgovore građani Bosne i Hercegovine. Da li su suživot i mir zaista nemogući? A ukoliko jeste – pa kakvi smo to onda ljudi?