Trg žrtava crnogorskog krivosuđa

Piše: Andrej Nikolaidis

U uređenoj klerofašističkoj državi, što Crna Gora još uvijek nije (preciznije: nije uređena), Radomana i Čirgića bi prosto strijeljali.

U nekoj manje uređenoj (e, taj nivo klerofašizma bi Crna Gora mogla – i hoće – doseći brzo), njih dvojicu bi zatvorili u radni logor.

No tamo gdje je sve, pa i klerofašizam, teško oboljelo od aljkavosti i javašluka, država se mora dovijati kako da kazni političke protivnike – a da se vlasi ne dosjete.

U takvoj državi sudovi ne distribuiraju pravdu. Nego postoje da bi štitili one na vlasti a vršili odmazdu nad neposlušnima. Pravo je u takvoj državi i na takvim sudovima tek teška batina u rukama vlasti, a pravosudni sistem isto što i vojska i policija: sila. Uzgred, takvim sudovima upravljaju baš ovi što su za „Njegoševu, tradicionalnu Crnu Goru“. Da, njima zakon leži u topuzu. A tragovi im, je li tako ide, smrde nečovještvom.

Sad… što se prava tiče, ja sam kafkijanac. Pravo je čisti, arbitrarni teror. Kome je do pravne države, dabogda živio u njoj.

Mene su vukli po sudovima i znam na šta to liči. Iznad svake crnogorske sudnice trebao bi stajati natpis: „Oni koji ulaze ovdje neka zaborave svaku nadu“. Zbogom nadi, zbogom razumu, zbogom etici – to su crnogorski sudovi. Nema te ogavne presude nije moguće potkrijepiti odgovarajućom pravnom procedurom i članom zakona i ustava. Pa crnogorski sudovi tako i čine: donose „pravno utemeljene“ ogavne presude.

Ona Radomanu i Čirgiću je, očito, kafkijanska. Sve znate, nema potrebe ponavljati. Ali mi se, što bi se reklo, sljedeća „dimenzija slučaja“ čini interesantnom.

Šugavom, glibavom, smrdljivom, trulom, ogavnom, besprizornom crnogorskom krivosuđu trebalo je 12 godina da donese presudu u slučaju za čije je razrješenje potreban IQ veći od 65 i pola minuta slobodnog vremena. Šta je tu i ko od koga ukrao nije pitanje prava, nego zdravog razuma. Kad imaš takav slučaj, a obavezan si prosuditi suprotno razumu i pravdi, šta da radiš? Jasno: žrtvu, u ovom slučaju Čirgića i Radomana, „odradiš“ proceduralno. Ako je meritum jasan, odjebeš meritum, njime se ne baviš. Žrtvu sapleteš na nekoj od bezbrojnih procedura koje postoje da bi bile zloupotrijebljene – i riješena stvar.

I to riješena tako da žrtve, na ime nagomilanih sudskih troškova, moraju platiti 42 hiljade eura. A zašto naš dobri sud nije sačekao još malo, još godinu-dvije, pa zaokružio iznos na 45K? Nije li jasno da sudstvo koje 12 godina nije u stanju presuditi u ovom, ili bilo kom drugom slučaju, treba raspustiti i razmisliti o alternativnim, efikasnijim i pravdi bližim načinima rješevanja sporova: bacanju kocke, gledanju u šolju ili izvlačenju najkraće slamke?

Nije li jasno da sudstvo koje 12 godina nije u stanju presuditi nema pravo tražiti pare za „sudske troškove“, nego na ime gubitka vremena, energije i živaca treba platiti ne 42 hiljade, nego milione onima koje deceniju i nešto u svojim sudnicama podjebava?

Nije li, napokon, jasno da crnogorsko krivosuđe, baš kao ni svemoć i nadpravni status Crkve Srbije u ovoj državi nisu uspostavili DF i Zdravko, nego DPS. To je krivosuđe proizvelo toliko nepravde i žrtava da bi svaki naš grad trebao imati „Trg žrtava crnogorskog krivosuđa“.

Trenutak kada se DPS suoči sa sudskim gadlukom koji je kreirao biće, šta da vam kažem, čas poetske pravde.