Piše: Вiталiй Портников
Veče 4. februara bili su posljednji trenuci za prorusku vladu u Crnoj Gori na čelu s Zdravkom Krivokapićem. Skupština joj je izglasala nepovjerenje glasovima opozicione Demokratske partije socijalista na čelu s Milom Đukanovićem i male „Crno na bijelo” koalicije koju predvodi vicepremijer Dritan Abazović. Istovremeno, poslanici su odbili prijedlog o skraćenju mandata parlamenta, što bi neminovno dovelo do prijevremenih izbora zakonodavnoga tijela.
Sada će se pokušati napraviti manjinska vlada, koja teško da će moći da se vrati anticrnogorskoj politici bivšega premijera. Istovremeno, definicija „anticrnogorski” je još blaži opis onoga što je Krivokapić radio kao premijer.
Neophodno je objasniti kako je uopšte ovaj čovjek — koji je glasao protiv nezavisnosti Crne Gore — mogao da bude premijer. Takođe, u koaliciji koju su formirale proruske i prosrpske snage, neki od lidera nove vlasti bili su učesnici pokušaja državnoga udara u Crnoj Gori, koji su organizovale ruske i srpske specijalne službe, da spriječe pridruživanje zemlje NATO-u…
Razlog za to je jednostavan — Crnogorci su umorni od vladavine Mila Đukanovića, koji je republički premijer postao još 1991. godine, a Predśednik 1998. godine. Zanimljivo, 29-godišnji Đukanović je na vlast došao kao jedan od vođa takozvane „antibirokratske revolucije“, inspirisane srpskim diktatorom Slobodanom Miloševićem.
Ali od tada je došlo do značajnih promjena kod Đukanovića. Od fokusiranja na Moskvu i Beograd, prešao je na odbranu ideje crnogorskoga suvereniteta, članstva u NATO i EU. I definitivno je shvatio da kratak period demokratizacije Srbije treba iskoristiti za proglašenje nezavisnosti Crne Gore.
Jedna od faza u sticanju realnoga suvereniteta zemlje trebalo je da bude Zakon o slobodi vjeroispovijesti, koji bi značajno ograničio politički i ekonomski uticaj Crkve Srbije (SPC). Treba shvatiti da Crkva Srbije u Crnoj Gori ima približno istu ulogu koju ima Crkva Rusije u Ukrajini.
Jedina razlika je u tome što, ako Moskovska patrijaršije i dalje pokušava da se pretvara da je njezin ogranak u Ukrajini i doslovno nazvan Ukrajinska pravoslavna crkva, imitirajući joj nezavisnost. Međutim, Crkva Srbje u Crnoj Gori ne imitira ništa — već otvoreno radi na razbijanju crnogorske državnosti.
U borbi s mitropolitom Amfilohijem, jednom od najreakcionarnijih i najodioznijih ličnosti Crkve Srbije, koji je bio i otvoreni neprijatelj savremenoga svijetu, kao i Ukrajine, Đukanović je izgubio. Osim toga, opozicija koja je pobijedila na izborima 2020. koristila je klasične optužbe za korupciju vlasti — optužbe u čiju istinitost ne treba sumnjati.
Ali Crnogorci, kao i Ukrajinci, imaju vrlo jednostavan izbor — između korumpiranih funkcionera, koji će evropeizirati sopstvenu državu i, konačno, u tom procesu biti prinuđeni da stave tačku na korupciju; ili, na drugoj strani, takođe korumpiranih funkcionera koji su spremni da ukinu sâmu državu, jer njima je svejedno.
Crnogorci su 2020. godine napravili izbor u korist Amfilohija — i zato je premijer postao Krivokapić, koji je doživljavan kao marioneta staroga mitropolita. Ubrzo nakon izbora, Amfilohije je umro od posljedica korona virusa. Crkva Srbije nije ispoštovala potrebne mjere predostrožnosti ni prilikom sahrane mitropolita. Krivokapić je to uzbuđeno opravdavao da za vjernika to nije važno. A nekoliko neđelja poslije sahrane Amfilohije, od posljedica korona virusa preminuo je i patrijarh Srbije Irinej Gavrilović, koji se vjerovatno zarazio tokom Amfilohijeva pokopa.
Krivokapićeva vlada, koja je trebalo da bude vlada proruske osvete, u početku se suočila s ozbiljnim problemima. Stvarni premijer je trebalo da bude Amfilohije, ali je umro. Proruski i prosrpski političari nijesu voljeli Krivokapića upravo zbog toga što je bio nametnut iz crkvenoga tabora Amfilohija.
Sâm Krivokapić je morao da računa sa stavom Abazovićeve stranke, bez čijih glasova kabinet ne bi mogao da postoji. Abazović takođe nije imao izbora: nije mogao da napravi kabinet s Đukanovićevom strankom, koju je optužio za korupciju.
Jedini izlaz za Abazovića je bio da se pristane na koaliciju s proruskim snagama, kako bi vrijeme dokazalo opasnost njihova opstanka na vlasti. Sada Abazović s pravom može da kaže da su aktivnosti Krivokapićeve vlade praktično blokirale evropsku viziju Crne Gore.
Nova crnogorska vlada, međutim, takođe neće biti koalicija Đukanovića i Abazovića. To bi trebalo da bude parlamentarna manjinska vlada koju obje stranke mogu većinski podržati tokom glasanja. A upravo takva vlada može pomoći Crnoj Gori u njezinim evropskim ambicijama, jer će joj se barem vjerovati.
Jasno je da sada, u vrijeme akutne konfrontacije između Rusije i Zapada, malo ko u Vašingtonu i Briselu može da bude zadovoljan što neku od zemalja NATO-a, predvode očigledni kradljivci [проходимцы, u izvorniku, prim] koji dobijaju uputstva iz Moskve, ili, u najboljem slučaju, iz Beograda, kao bivša Krivkapićeva vlada. I spremni su čak da podijele sa svojim gazdama povjerljive NATO informacije. A činjenica je da su takve informacije curjele bukvalno od prvih dana po formiranju nove vlasti…
Dolje NATO okupacija Crne Gore, ako moramo da se svrstavamo, narod je uz vijekovne saveznike i dobrotvore, uz majčicu Rusiju. Dolje sluge Nato pakta – digitalni forenzički centar, špijuni našeg okupatora.
E sada ce odma da padne NATO okupacija kako je ti nazivas cim si ti to pozelio, o kojem ti to narodu ovde govoris jel mozda o srbijancinama koji se uvlace Vucku i Putinu pod rep ? Vi niste narod vi ste zlo sjeme koje treba iskorijeniti do dna.
Ti koji su krijumcarili NATO informacije za gazde u srbistanu i Moskvi mogu slobodno da se nadaju debelioj nagradi od NATO alijanse u skoroj buducnosti.. Oni po obicaju ne zure ali kada pocnu da dijele poene onda su nemilosrdni.