Milatović uspio da fašizam izjednači sa antifašizmom

Piše: Tijana Lopičić

Ni ovoga puta govor predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića povodom Dana opštine Kolašin nije odstupio od već prepoznatog šablona “lupa kao Maksim po diviziji“.

Upotrebavljavajući nepromišljeno riječi, uz očigledno odsustvo kritičkog promišljanja, Milatović u svom kvazigovoru veliča dva Kolašinca koja baštine dvije dijametralno suprotne ideologije.

Tako je obesmišljen pomen o crnogorskom i jugoslovenskom revolucionaru, političaru, narodnom heroju, antifašisti i intelektualcu Veljku Vlahoviću, jer je Milatović uspio da (klero)fašizam izjednači sa antifašizmom.

”Rijetko viđena oštroumnost odlikovala je još jednog rođenog Kolašinca – uglednog jerarha, mitropolita Amfilohija. Ovaj mitropolit crnogorski važio je za jednog od najobrazovanijih vladika u našoj crkvi, kojeg pamtimo sa posebnim osjećajem poštovanja, cijeneći da je bliskošću narodu, autoritetom i smjelošću ostavio trajni otisak u crnogorskoj istoriji, i nesumnjivo dao nemjerljiv doprinos ne samo obnovi naše duhovnosti, već i demokratizaciji Crne Gore i promjenama 2020. godine”, istakao je  Milatović.

Ako bismo se u nekoj suludosti odvažili da napravimo komparaciju između životnog djela Veljka Vlahovića i Amfilohija Radovića, a pri tom (zlo)upotrijebimo književno djelo Vlahovića „Crna Gora“, došli bismo lako do zaključka da je Vlahović ‘raskošna svjetlost’, a Amfilohije ‘duboka tama’.

Stoga, pozivam predsjednika Milatovića da javno elaborira kojim to djelima je Amfilohije dao nemjerljiv doprinos obnovi duhovnosti kao i demokratizaciji?

No, ne znam kako njegovu nadasve nepromišljenu tezu mogu podržati ova (zlo)djela Amfilohija Radovića:

• Blagosiljanje i druženje u manistirima sa ratnim zločincima – poput Arkana, Ratka Mladića, Radovana Karadžića…;
• Negiranjem postojanja autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, uz neuspjeli pokušaj da juna 1992. izbriše autokefalnost iz Ruskog diptiha iz 1850. godine. Dakle, govorimo o nemoralnoj kvaziduhovnoj osobi koja je spremna i na falsifikovanje crkvenih spisa, da bi, godinama kasnije, sam priznao da je CPC bila autokefalna;
• Intenzivno je vršio kulturni genocid nad Crnogorcima svojim propovijedima koje su strogo protivne crkvenim kanonima. U ime nekakvog svetosavskog Boga izazivao je strah kod vjernika od prokletstva (opadanja živog mesa…), te je uspješno od Crnogoraca stvarao navodne Srbe. Koliko je zapravo bio uspješan u ovom njegovom životnom nedjelu, najbolje svjedoče popisi iz 1991. godine kada je Srba u Crnoj Gori bilo svega 9,34%, a već 2003. ovaj broj je „famozno“ skočio na 31.99%;
• Zbog svojih propovijedi satkanih od govora mržnje, ne samo prema Crnogorcima nego i drugim vjerama, ovaj kvaziduhovnik ima pravosnažnu presudu, iako se izvukao uz opomenu – što je sramota sudstva u Crnoj Gori;
• Za vrijeme njegovog života, sadašnji mitropolit Joanikije, napisao je svojeručno izvještaj o pedofiliji i potpisao isti, koji, nažalost,  dokazuje pedofiliju od strane sveštenstva  u crnogorskim manastirima. Umjesto da kvaziduhovnik Amfilohije pravno procesuira sveštenike pedofile, uzeo je pravdu u svoje ruke te je „polomio zube jednom svešteniku“, kako nezvanično saznajemo. Radi vaše informacije, predsjedniče Milatoviću, protiv ove “crkve”  je formiran predmet za pedofiliju i u toku je sudski postupak u Crnoj Gori;
• Koji je to crkveni kanon iz VII Vaseljenskih sabora koji je dozvoljavao mitropolitu Amfilohiju da govori na političkim skupovima velikosrpskih šovinista? Nijedan – za to je, u skladu sa crkvenim kanonima, propisano anatemisanje.
• Samo kvaziduhovnik, poput Amfilohija, može pokrenuti litije da brane okupirane crnogorske manastire i crkve, od strane netradicionalne Crkve Srbije, koja je formirana tek 1922. godine, a istorijski (pravno) je  pripadalo državi Crnoj Gori. Upoznajte se malo bolje sa pravosnažnom presudom međunardnog suda u Strazburu, kao i dva kristalno jasna mišljenja Venecijanske komisije.

Zaista, mogla bih cijelu knjigu napisati o nedjelima Amfilohija Radovića, kojeg Milatović tako nepromišljeno i bez najmanjeg nivoa kritičkog promišljanja veliča. Možda jednog dana i shvati ove surove riječi Veljka Vlahovića: „ Crna Gora nikada nije molila da je ne kažnjavaju zbog ljubavi prema slobodi, ali nikada nije shvatila zbog čega je ta ljubav – grijeh. To je zemlja najvećih krajnosti – dubokog mraka i raskošne svjetlosti, slobodni zatočenik i usužnjena sloboda. To je nikad napisana istorija u kojoj su ljudi vjekovima plakali kriomice i svoje i tuđe suze”– a plačem ih i ja danas, zbog ljudi poput Milatovića!