Piše: Slavko Mandić
Kakvo li je čudo velje ta politika. To ti je nešto što danas može ovako, a śutra skroz drugačije. Danas nekoga žestoko okrpiš. Prišiješ mu i što jeste i što nije, a već śutra ti je prijatelj kakvoga nema na zemaljskoj kugli. I sve tako do prekośutra. Pa onda abarotnoje, kako bi „braća“ sa istočnog Fronta kazali u potonju URU.
Śeti me na političare današnje, kafana negdanja, zadimljena, sa kariranim stolnjacima i aluminijskim pepeljarama, načetim stolicama, trošnim podovima, škiljavim sijalicama. Ne, ne, ne, da ne pomislite pogrešno. Nijesu oni u njih zalazili. Taman posla. Njihova staništa su skupi restorani, u koje se ne ulazi bez nekoliko stotina eura-EVRA (po njihovoj valuti), najmanje. A na njima koja hiljadarka. Pa lanci zlatni, kaiši skupocjeni, satovi, crevlje, odijela, kapoti. Oni su u blještavilu, uz viski i tompus od kojega su se najčešće gušili, jer je mnogo mačku goveđa glava, kako veli narod za takve likove. Dakle, njih nema u kafanama. Tamo su samo ostaci njihovog djelovanja kojima je u takvom ambijentu bilo dostupno pivo za euro i zov pevaljke koja je urlala istinu …“danas si cvijet, śutra uvela ruža“…
I jest čudo ta politika. Nema toga ko je razumije. A i kako bi. Zbunjenom narodu servira se sve i svašta svakodnevno. Jutrom jedni sa drugima sprovode koalicioni dogovor. On se uglavnom sastoji u tome da neko od njihovih po dubini śedne na škanj vlasti i udobno se smjesti. Odatle se skubu sve moguće privilegije. Novca ka pljeve, auta koliko treba. Aviona, kamiona, traktora, jahti, kuća bez dozvola, stanova za izdavanje, vikendica. A onda se naljute jedni na druge pa ospu paljbu dalekometnu. Nit ima gorih nesoja, čuje se dok pucaju jučerašnji zagrljaji, niti većih lupeža. Onaj treći jedva dočeka da prigrabi jednog od ova dva razbucana predstavnika naroda, i tako u krug. Ćorkaju se uzajamno, kunu su da nikad više neće sa njima, prevarantima, ali kad dođe na red da dignu ruku protiv svoje države, složni su ka nekad braća rođena. Lete u vis obje ruke budvanske svetosavke, antifašiste kudravog, Crnogorca bivšeg s debelim krznom, demo primjerka ćutača na svakakve izazove. Tako to funkcioniše u vlasti. Sve do prije nekoliko.
Ali dođe nečesovi Eskobar i pomuti rabotu mnogima. Reče da družina žestokih, ispada za vjeki vjekova. Da bi druzja lakše pala odluka koja ne trpi pogovora, Eskobar je vijest, kako kažu pojedini izvori sa lica mjesta, saopštio pjevajući refren čuvene pjesme:
Da li će se ikad sresti
Vaša noć i moja zora
Ne, nema zbora
Prije će se otopiti
Snijeg za vrha Durmitora
Eskobar dođe i ode. Saopšti pojedinačnim slučajevima sve što je imao na umu. Većinu ostavi ka siročad da misle i smisle kako da sačuvaju bar gram vlasti. A to u novonastaloj situaciji nije ni malo lako. Jedini način je da se priljube uz bivše, ali kako to bivši mogu da progutaju kad su ih ovi toliko blatili proteklih šest mjeseci da to ni pas s maslom ne bi progutao.
Kako sa onima koji su predali crnogorske svetinje, manastire, duhovne hramove i imanja tuđoj državi i njihovoj crkvi? Kako se može danas ruku pod ruku sa agresorom na prijestono Cetinje koji je mirno posmatrao kako specijalci truju Cetinjane bojnim otrovima, pucaju na njih i ranjavaju ih gumenim mecima i šok bombama? Kako se može sa onima koji su zemlju zadužili toliko da će oporavak biti bolan i dug? Kako sa onima kojima životi naših građana nijesu najvažniji, pa je danas umiranje od korone postalo gotovo normalno? Kako sa onima koji su podržavali i još to čine, prvog apostola koji je htio da satre Crnogorce, uništi Crnu Goru? Onoga jedinog nevakcinisanog premijera u Evropi?
Nikako!
E pa to ti je politika. I kad je nikako, ima načina da bude nekako. Otvore se kapije nečega što priziva na moranje iz golog interesa. Uz obrazloženje da je najbolje da se sad po svaku cijenu uzme vlast, a poslije ćemo sve dovesti u red.
Kada je bilo izvjesno da je nametnuto rješenje o formiranju manjinske vlade prirodna pojava protiv koje niko ništa nema, na čijem bi čelu bio kudravi, progovori Milo. Nema šanse, reče noćna mora današnje vlasti. I tu više nema zbora, prije će se otopiti snijeg sa vrha Durmitora.
Sad idu druge kombinacije a svi oni iz opozicije koji su se dobrano bili složili da je jedino rješenje manjinska vlada, sad su glasni da to ne valja i da su izbori jedino rješenje. Pošteno i ljudski.
Politika je to. Jedino ona spaja nemoguće i ne gleda pritom ko je ko i što je što. Zato će moći zajedno bitanga i princeza, ili princ, kako ko želi da pročita. Interes je to za državu, a od tako važnog interesa očople po nešto i njeni akteri. Zadovijek da imaju.
Ako se i dogovore, a jedino je pitanje izgleda kad će, zanimljiva će biti predizborna utakmica. Što će narodu zborit vlast koja je za godinu Crnu Goru zavila u crno toliko da joj se teško danas strva zna. Koji je to narod koji će njima dati glas, onima čiji ministar kaže da će poskupljenja svega i svačega, a posebno onoga što se na trpezu iznosi, biti nešto najbolje što nas je strefilo. Jer će imat od čega da plaćaju zaposleni. Slaga ministar. Jer to nije istina.
O penzionerima, kojih je u Crnoj Gori 130 000 ni jedne riječi. A oni su najodanije biračko tijelo.
A je li ovo čisti mazohizam na sceni, populizam ili ludizam, procijenite sami. Liči po svemu da je ovo treće.