Dok traje sapunica oko pokušaja lidera Ure Dritana Abazovića da obezbijedi manjinsku podršku i sastavi vladu, nije zgoreg podsjetiti da je Crna Gora već imala ne baš uspješno iskustvo sa manjinskom vladom, nakon aprilskih izbora 2001. godine, piše Pobjeda.
Sve se desilo nakon što je, 24. novembra 2000. godine, na samitu lidera zemalja EU sa čelnicima država Zapadnog Balkana u Zagrebu prvi put zvanično predstavljena crnogorska inicijativa da Crna Gora i Srbija budu dvije nezavisne, međunarodno priznate države. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović najavio je tom prilikom da će u manjoj članici SRJ biti organizovan referendum o njenom državno-pravnom statusu. Na zagrebačkom samitu nije bilo eksplicitnih reakcija na crnogorsku inicijativu, ali kada je Đukanović to isto ponovio na Centralno-evropskom samitu u Budimpešti, samo dva dana nakon Zagreba, u EU su uvidjeli da je ,,vrag odnio šalu“ i da mala Crna Gora misli ozbiljno da obnovi svoju državnost, koju je baš voljom svjetskih moćnika izgubila 1918. godine. Uslijedili su neviđeni pritisci i spolja i iznutra da Crna Gora odustane od tog puta. Dvadesetak dana nakon zagrebačkog samita Narodna stranka, u decembru, napušta Vladu koju su još činili DPS i SDP, pa su izbori raspisani za april 2001.
Koalicija DPS-a i SDP-a „Pobjeda je Crne Gore – Milo Đukanović“ osvojila je 153.946 glasova i 36 mandata, Liberalni savez Crne Gore 28.746 glasova i 6 mandata. Po jedan mandat pripao je albanskim strankama, Demokratskoj uniji Albanaca i Demokratskom savezu u Crnoj Gori. Prosrpska koalicija „Zajedno za Jugoslaviju“ osvojila je 148.513 glasova što joj je omogućilo 33 mandata.
ULTIMATUM LSCG I TAJNI PREGOVORI
Iako se očekivalo da će se stranke koje su se zalagale za obnovu nezavisnosti, a koje su na tim izborima dobile ubjedljivu većinu 44 od 77 mjesta u parlamentu, brzo dogovoriti i sastaviti snažan suverenistički blok, to se nije dogodilo.
Liberali su u pregovore sa Đukanovićevom koalicijom krenuli sa megalomanskim uslovima za ulazak u Vladu. Tražili su zakon o referendumu u roku od 60 dana od konstituisanja novog saziva Skupštine i da se referendum mora održati u roku od godinu dana nakon donošenja zakona.
Dodatni zahtjevi za ulazak u Vladu bili su da im se prepuste veoma bitni resori: potpredsjednik Vlade za politički sistem, Ministarstvo unutrašnjih poslova, Ministarstvo pravde, državni tužilac, Sekretarijat za zakonodavstvo i oko petnaestak pomoćničkih mjesta u drugim resorima… Kada je Đukanović pristao na te uslove očekivalo se da za kratko vrijeme bude potpisan koalicioni ugovor koji je trebalo da uradi Liberalni savez.
Međutim, LSCG nije ispoštovao rok već su njegovi lideri u isto vrijeme tajno pregovarali sa prosrpskom koalicijom „Zajedno za Jugoslaviju“ Predraga Bulatovića.
U međuvremenu su predali koalicioni sporazum i ponudili ga Đukanovićevoj koaliciji, ali su uz sve prethodne već dogovorene uslove, od koalicije „Pobjeda je Crne Gore“ zatražili po principu „uzmi ili ostavi“ da im ustupe pet poslaničkih mandata. DPS je to odbio jer je smatrao da je taj zahtjev neustavan.
Iako je javnost očekivala nastavak pregovora liberali nijesu odustali od ultimatuma. Mržnja nekih lidera LSCG prema vrhu DPS-a i njenom lideru Milu Đukanoviću bila je, izgleda, jača od programskih opredjeljenja liberala.
Nakon izvjesnog vremena tadašnji predsjednik liberala Miroslav Vicković okrivio je Dragana Šoća, lidera Narodne stranke, za propadanje sporazuma sa koalicijom „Zajedno za Jugoslaviju“. Tako smo saznali da su liberali vodili pregovore sa ovim prosrpskim blokom. To je potvrdio i Predrag Bulatović izjavivši da su sa liberalima pokušali da postignu dogovor o demontaži vlasti Mila Đukanovića uz uslov organizovanja poštenog referenduma o državnopravnom statusu Crne Gore čiji bi rezultati bili obavezni za sve strane. Dok su trajali javni i tajni pregovori lansirane su priče i o enormnim svotama novca koje su se navodno nudile ili tražile za potpisivanje koalicionih ugovora.
PRITISAK I MANJINSKA PODRŠKA
Članstvo Liberalnog saveza je izvršilo veliki pritisak na rukovodstvo stranke poručivši im da se ne smije dozvoliti da liberali izdaju Crnu Goru i da se okanu bilo kakvih razgovora sa prosrpskim strankama. Nakon što je „pritjeran uz zid“ oglasio se i neprikosnoveni lider liberala Slavko Perović, obavijestivši javnost da LSCG neće više ni sa kim pregovarati, već će podržati manjinsku vladu koalicije „Pobjeda je Crne Gore“.
Potpredsjednik DPS-a i mandatar Filip Vujanović, krajem maja 2001. godine, obavijestio je javnost da će novu vladu formirati DPS i SDP, članice koalicije „Pobjeda je Crne Gore“. Rekao je i da „DPS prihvata obavezu i odgovornost da sa SDP-om realizuje projekat obnove crnogorske državnosti uz obezbjeđenje dalje stabilnosti i razvoja Crne Gore“, te da ostaju otvoreni „za koalicionu saradnju sa Liberalnim savezom na javno usaglašenim osnovama“. Sporazumom sa LSCG vlast se obavezala da će donijeti novi zakon o referendumu i da će raspisati referendum za godinu dana, a da pitanje na referendumu mora da glasi: „Da li ste za to da Crna Gora bude nezavisna i međunarodno priznata država“.
Skupština Crne Gore je 7. juna 2001. godine za predsjednicu izabrala Vesnu Perović, poslanicu Liberalnog saveza Crne Gore. Nakon njenog izbora očekivalo se da će i izbor nove vlade ići glatko, međutim, „zapelo“ je oko njenog sastavljanja.
Filip Vujanović, mandatar za sastav nove vlade, bio je na pravim mukama, jer njegovu ponudu odbio je veliki broj stručnih i nestranačkih ličnosti.
Tek 1. jula, 2001. godine, tri mjeseca nakon izbora crnogorski parlament izabrao je 34. Vladu, prvu sa manjinskom podrškom, na čijem čelu je bio Filip Vujanović.
TRNOVIT PUT I PAD VLADE
Međutim, trajala je nepunu godinu, a njen put bio je trnovit. Glavni proklamovani cilj i uslov podrške LSCG manjinskoj vladi – organizovati referendum o nezavisnosti Crne Gore za godinu dana – bio je, kako se vrlo brzo ispostavilo, nemoguće ostvariti. Crnogorski parlament pripremio je zakon o referendumu, ali u novembru 2001. nije usvojen, jer je uslijedio neviđen pritisak međunarodne zajednice da naša država odustane od tog puta.
U novembru 2001. godine, tadašnji visoki predstavnik Evropske unije Havijer Solana počinje sa ubjeđivanjem predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića da odustane od referenduma, kako bi „bila sačuvana stabilnost regiona“. Solana je predstavio koncept formiranja državne zajednice Srbije i Crne Gore koji je bio svojevrstan ultimatum međunarodne zajednice, jer je predstavljen kao ponuda koja se ne može odbiti.
Poslije tromjesečnog neviđenog pritiska na Crnu Goru, Đukanović, svjestan da samo strpljenjem može doći do željenog cilja, u februaru 2002. godine privremeno odustaje od referenduma. Dobijene su garancije na pravo na referendum i to u roku od tri godine umjesto početnih devet.
U martu 2002. godine potpisan je Beogradski sporazum. SRJ je prestala da postoji i formirana je Državna zajednica Srbija i Crna Gora, na čijem čelu je bio Svetozar Marović (DPS). Ozvaničeno je da Crna Gora može nakon tri godine raspisati referendum o nezavisnosti.
Privremeno odustajanje od referenduma naljutilo je LSCG i on uskraćuje podršku manjinskoj vladi. 23. maja 2002. godine izglasano joj je nepovjerenje. I SDP je bio nezadovoljan potpisivanjem Beogradskog sporazuma pa i njegovi ministri napuštaju Vladu. Đukanović 28. maja ponovo daje mandat Vujanoviću, ali 18. juna nova većinu LSCG i koalicija „Zajedno za Jugoslaviju“ skraćuje mandatu parlamentu.
Dok je trajao tehnički mandat parlamenta i vlade, novoformirana skupštinska većina izglasala je medijske zakone koje je Đukanović vratio, a nakon što ih je parlament ponovo izglasao morao je da ih potpiše. Koalicija LSCG i „Zajedno za Jugoslaviju“ smijenili su rukovodstvo i uredničku strukturu u Javnom servisu i tada državnom listu Pobjeda i instalirali umjesto njih svoje kadrove.
Na oktobarskim izborima Demokratska lista za evropsku Crnu Goru – Milo Đukanović dobija 47,7 odsto glasova i osvaja apsolutnu vlast. Đukanović postaje premijer i time je okončana unutrašnja politička kriza. Euro u aprilu te godine postaje jedina valuta u Crnoj Gori. Put ka nezavisnosti nastavljen je i uspješno okončan na referendumu 21. maja 2006. godine.
Liberalni savez Crne Gore, stranka koja se još burnih devedesetih, kada to nije bilo nimalo popularno – već vrlo opasno, prva i jedina zalagala za nezavisnost Crne Gore, zbog sujete svoga lidera nije dočekala ispunjenje svog glavnog političkog cilja – obnovu crnogorske države.
Vlada Filipa Vujanovića, trideset četvrta po redu, pored premijera, imala je tri potpredsjednika i šesnaest ministara. Dva potpredsjednička mjesta pripala su Demokratskoj partiji socijalista. Dragan Đurović bio je potpredsjednik zadužen za politički sistem i unutrašnju politiku, a Branimir Gvozdenović za ekonomsku politiku i privredni razvoj. Žarko Rakčević iz SDP-a bio je potpredsjednik za finansijski sistem i javnu potrošnju.
Dužnost ministra pravde obavljao je Željko Šturanović (DPS), Andrija Jovićević bio je ministar unutrašnjih poslova, Miroslav Ivanišević (DPS) ministar finansija, a Branko Lukovac ministar inostranih poslova. Ministar prosvjete i nauke bio je Predrag Ivanović (DPS), Branimir Popović ministar kulture, Darko Uskoković (DPS) ministar privrede, Jusuf Kalamperović (SDP) ministar pomorstva i saobraćaja, a Milutin Simović (DPS) ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, dok je dužnost ministra turizma obavljao Predrag Nenezić (DPS). Ivan Raičević (DPS) bio je ministar trgovine, Rade Gregović (DPS) ministar zaštite životne sredine i uređenja prostora, Žarko Mićović (DPS) ministar zdravlja, Dragiša Burzan (SDP) ministar rada i socijalnog staranja, a Gzim Hajdinaga (DUA) ministar za zaštitu prava pripadnika nacionalnih i etničkih grupa.