Kako formirati vladu bez Crnogoraca

Piše: Rajko Cerović

Razmotrimo šta poslije DPS-a ostaje na navodno ideološkom tržištu u Crnoj Gori? Mnoštvo istog. Svejedno je da li najveći dio prosrpskih političkih partija ima u svome nazivu pridjev srpski, ili insistira na navodnoj drevnoj tobože crnogorskoj tradiciji, koja je odmah pripisana Srbima, poput Prave Crne Gore ili Ujedinjene Crne Gore – srpski identitet u ostatku ideološkog spektra, izvan DPS-a i malobrojnih Socijaldemokrata, u Crnoj Gori ostaje nesporan.

Pokušajmo uočiti razliku između, primjera radi, Demokrata i Demokratskog fronta, posebno sad kad je Front napustila Medojevićeva Grupa za promjene: ista fanatična vezanost za anticrnogorsku Srpsku pravoslavnu crkvu, uz obavezno izmišljanje od Demokrata gotovo dječjih parolica za svake izbore kojima se pokušava prikriti bukvalno jednonacionalni karakter pomenute partije. Što znače folirantski slogani tipa „Pobjede, a ne podjele“ ili najnoviji „Idemo ljudi“, ako ne da sakriju bukvalno preovlađujuću srpsku prirodu pomenute partije. To ne znači da se Demokrate neće pozitivno izjasniti o genocidu u Srebrenici ili se, ako takođe moraju, pridružiti sankcijama protivu Putina. No, ni jednog trenutka ne treba smetnuti s uma da je duhovni otac Demokrata pokojni mitropolit Amfilohije koji je i za Evropsku uniju, kojoj navodno i Demokrate teže, više puta javno izgovorio gomilu gadosti. Demokrate su jedva dočekale da pobijede na lokalnim izborima u nekoj od opština pa da objave realizaciju svoga velikog ideološkog projekta – podizanje spomenika Amfilohiju.

Da nije slučajno Jokovićeva partija išta drugo osim srpska, ili Ujedinjena Crna Gora, isto kao i Prava Crna Gora koje predstavljaju samo iverje od Demokratskog fronta. Ako mi neko ukaže na Abazovićevu partijicu kao navodno građansku moram mu odgovoriti da ni u jednom političkom subjektu u Crnoj Gori ne stanuje ideologija velikosrpstva u tolikom obimu kao u čelniku Ure, gospodinu Dritanu, koji se bukvalno satire ponizno služeći Aleksandru Vučiću i patrijarhu Porfiriju.

Apstrahujući ne samo opozicioni DPS, nego i njegove satelite tipa Socijaldemokrata, kao nesporno jedine građanske koalicije danas u Crnoj Gori – komotno možemo konstatovati da od 30. avgusta 2020. godine Crnom Gorom bukvalno vladaju Srbi i samo Srbi. Televizijski gledaoci jedva da pamte trenutak kad je predsjednica Skupštine, gospođa Danijela Đurović trijumfalno i nezakonito uvrstila u dnevni red skupštinskog zasijedanja izglasavanje nepovjerenja dvojici posljednjih nacionalnih Crnogoraca u obje vlade i Krivokapićevoj i Dritanovoj. Riječ je bila o ministrima vanjskih poslova i odbrane Ranku Krivokapiću i Rašku Konjeviću. Poslije tog datuma Skupština se samo iscrpljivala u novim pokušajima gaženja Ustava, uz obavezno izbjegavanje pridjeva crnogorski u ma kom kontekstu i značenju.

Danas treba sačiniti još jednu vladu bukvalno od istog materijala od kojega su bile sastavljene neuspješne prethodne dvije. Riječ je o famoznoj skupštinskoj većini od tridesetog avgusta 2020. godine. Što je najčudnije, čak i dolazak PES-a, i to kao najnovijeg izbornog pobjednika, odnos snaga u Skupštini se nije znatnije promijenio.

Neka mi neko sad protumači da griješim kad tvrdim da je sve što se događalo u Crnoj Gori u toku protekle tri neuspješne godine prije svega rezultat crnogorske identitetske drame koja ključa ispod svega što se u Crnoj Gori javno ili skriveno događa. Opet će, dakle, biti sastavljena vlada bez nacionalnih Crnogoraca u svojem ministarskom ansamblu, opet će Crnogorcima, ukoliko insistiraju na svojim pravima, biti prišivena odrednica ekstremisti, opet će ispasti da su Crnogorci jedini protivnici tobožnjeg pomirenja, bez obzira na činjenicu da je suživot, pored zaštite državnog suvereniteta, jedina ideologija baš Crnogoraca.

Opet će biti presipanja iz šupljeg u prazno, opet folirantske kuknjave o ugroženosti Srba u Crnoj Gori, opet imenovanja na visoka mjesta nesposobnih koje preporučuje crkva, opet njegovanja ruskih špijuna bez kojih se navodno ne može itd.

Uostalom, da li se poslije 30. avgusta 2020. godine to što je preostalo u Crnoj Gori i dalje zove Crna Gora ili valja razmisliti o drugom naslovu?