Kad vidim ko sve napada Mariju Vuković, dođe mi da je branim

Piše: Andrej Nikolaidis

Najveći dio nevolja u koje se – prevashodno stupidnom izjavom – uvalila Marija Vuković potiče od razočarenja zbog razotkrivene prijetvornosti.

Reprezentativni sport je patriotski biznis. Podrazumijeva himnu, zastavu, poneku suzu, „Volimo te Crna Goro“.

Podrazumijeva nacionalni ponos. Podrazumijeva i identifikaciju: ljudi slave usješne sportiste zato što se identifikuju sa njihovim uspjesima, koje vide kao vlastite, ali i uspjehe nacije.

Marija je u tom biznisu. Ako na velikom takmičenju trijumfalno dižeš crnogorsku zastavu, moguće je koji put i poljubiš… Onda su ljudi, prirodno, razočaraju kada saznaju da osjećaš prezir prema orlu sa te zastave, kojega nazoveš kokoškom.

Hajd’ što nije pošteno. Nego nije ni pametno, pokazati toliku količinu licemjerja. Prosto je fascinantno da je Marija baš na tome pala: jer učila je od crkve – od najboljih. U Crnoj Gori, u kojoj licemjerja ima više no krša, u kojoj se čitava politička elita dan i noć pretvara da je ono što nije, ona se okliznula na vlastitu hipokriziju.

Čitav video klip koji je zgrozio javnost nosi auru razdragane gluposti. Jer: kako se uopšte došlo do kokoške? Tako što se sportistkinja pokušavala dosjetiti – šta je maskota Olimpijade u Parizu? Pa se onda sjetila da Francuzi imaju onaj simbol, kako se ono zove – ona kokoška. E jebi ga. Nije kokoška, nego pijetao. I to Galski.

Šta je vaš utisak – da treba da pogađate, šta biste rekli: da li Andrija Mandić i kolege mu, recimo Radunović i Zogović, o crnogorskoj zastavi misli kao Marija Vuković? A Ćirilo i Metodije – pardon, Joanikije i Metodije?

Šta mislite, zašto su popovi i one predivne, duhovne, ama zor đevojke bijesno sklanjale crnogorske zastave sa Cetinjskog manastira? Dakle sklanjali orla Ivana Crnojevića sa manastira koji je Ivan osnovao. Neće proći tri godine, a saznaćemo da je i Cetinje i Cetinjski manastir osnovao Sveti Sava. Kao što se i Njegoš pisanju naučio čitajući književna djela Savina – književna djela koja, doduše, ne postoje. Ali otkad je to problem? Ono što ne postoji, a u što su ljudi odlučili da vjeruju, na stvarnost ostvaruje kudikamo veći uticaj od onoga što postoji, ali su ljudi odlučili da ga ignorišu.

Hoću vam reći: ni dio napada na Mariju Vuković nije lišen licemjerja. Jer šta je, ako ne licemjerje, stav crkvenih kmera, šrafova crnogorske političke elite, kojima je supercool kad njihova crkva pokazuje nepoštovanje prema zastavi, dok zbog nepoštovanja koje je pokazala Marija Vuković traže oštru kaznu? Šta je, ako ne licemjerje, kada braniš Andriju Mandića, koji isticanjem zastave druge države praktično uživo „prepravlja“ crnogorsku zastavu, a napadaš Mariju Vuković?

Šta je, ako ne licemjerje, i to komad licemjerja veličine slonovog govneta, kada kreatori javnog mnenja koji su podržali litije, promovisali „emancipatorski potencijal“ SPC, na vlast doveli Dritana, nogama i rukama kopali da na vlast dođe Mandić, pritom normalizujući četništvo i desekularizaciju, opale po Mariji Vuković. I to opale svom silom, jer je za srce ujela njihov crnogorski patriotizam.

A stvari stoje ovako: da živi tristo godina i da svaki dan serenda o zastavi, Marija Vuković crnogorskome društvu ne može napraviti niti mikron zla koje su mu napravili rečeni branitelji javnog morala.