Kad bi mogli da budu Crnogorci

Piše: Slavko Mandić

Projekat uništavanja  Crne Gore koji sprovodi Srbija, uz pomoć domaćeg sluganstva, je proces koji traje stotinama godina. Iskompleksirana srbijanska vlast i tamošnje gospostvo stečeno uspješnom prodajom prasadi, obezbijedilo je novac kojim su pojedinci plaćali svoj ugled i društveni status. Davali su i šakom i kapom kako bi se dodvorili vlasteli i kako bi se za njih čulo. Cijena je bila visoka, jer je valjalo plaćati špijune koje je angažovala srbijanska vlast, da svašta čine protiv svoje zemlje. To su bili oni, čiji potomci to isto danas čine, nesojski nastojeći da se dokopaju neke funkcije, sitne privilegije ili bar malo vlasti odakle mogu da čople zemlju koja ih je iznjedrila. Ne znajući tada da je pogan i sram od koje se decenijama ośeća smrad izdajništva.

Srbi su istinski patili što nijesu mogli da budu Crnogorci. Da im zaigra junačko srce i zaždi se slobodarski oganj kojim užde svakoga ko se usudi da udari na njihovo ognjište. Kad već to nijesu mogli, a svjesni da ih je junaštvom, sojem i čojstvom, odavno pregazila jedna mala Crna Gora, obrnuli su sve svoje sile da joj otmu dušu i prisvoje je. Da ona ponosna i dostojna Olimpa, bude njihova krilatica, njihova snaga i njihov ponos. Da bude sve ono što ona nikada nije mogla biti. Za taj prljavi naum poslužili su im domaći zlotvori, jadovnici, prodane duše. I tada i dan danas matrica im je ista. Prodajući se za Srbe, ne priznajući Crnogorce, što će reći, sebe same poništavajući kao nepostojnike, ovaj izdanak državne sramotnosti izazivao je prezir i kod samih Srba. Jer, oni su znali da cijene junačke crnogorske podvige kojima su više puta zadivili svijet. Od otomanske velesile koja nije mogla kad je htjela da uskoči na ovaj krš i draču, pa do fašističke nemani kojoj je Crna Gora prva u porobljenoj Evropi kazala da neće moći. I nije mogla, bez obzira što su i tada domaći izdajnici odrađivali sličan naum ovom današnjem.

Srbi su, da Crna Gora ne bi bila prva koja je podigla antifašistički ustanak izmislili nekakavu Belu crkvu 7. jula. Bila je to laž, kao i mnoga prije i poslije svega. Crna Gora je Hitlera zaprepastila odlučnošću da se bori i izbori za slobodu. Slavne su pobjede i bitke tokom istorijskog crnogorskog trajanja. Srbi bi da nam to otmu. Lažu njihovi istoričari, književnici, pjesnici, političari. Lažu i naše gore crvljivi listovi koji su se premetnuli u one koji im izdaju plaćaju, znajući da u njih nema vjere i da će śutra i njih izdati.

Šćeli bi Njegoša i mitske junake Gorskog vijenca, naše pjesnike, književnike, naučnike, sportiste, i sve redom što valja. To oni nemaju, a tako im treba. Zaludu vam rabota „braćo“.
Crnogorci nikada nijesu bili nečasni prema svojim suśedima. A Srbi nikada nijesu prestajali da nam otimaju duhovnost, ljudskost, poštenje. Falilo im je, razumijem, ali ipak, mnogo je. Da smo onakvi prema njima kakvi su oni prema nama, praveći najveća zvjerstva 1918. godine, neviđeni genocid i istrebljenje, što bi im radili pośećajući ih na pravo prve bračne noći. Nije važno da li je to istina, jer njima istina nikada nije važna, ali bi se valjalo zamisliti na kojega Bajazita liči Raković, ili Vulin. I redom tako, ima ih ka paśih repova. Ali, mi nijesmo oni. Mi ćemo čašću i obrazom, a oni čime god hoće.

Mnogi su mislili, a ima ih koji misle i danas da Crna Gora ima Crnogorsku akademiju nauka i umjetnosti. Instituciju koju država dobro plaća da je śetuje kad zatreba, da ne bi što pobrkala i napravila kakvu državnu štetu. E ova naša, koja je baš dobro podmazana, već dugo sanja zimski san. Sad čak i usred ovog žaropeka, jer je, kako nam se čini  procjena većine crnogorskih visokoplaćenih akademskih  umova da je ćutanje zlato i da ni po koju cijenu sad ne treba činjeti ništa što bi uzburkalo vladajuću oligarhiju. Muči, poruka je iz Akademije, jer se nikome od Abazovića ne valja zamjeriti. Istina, akademici su napisali što misle o temeljnom ugovoru, ali što u toj sitnoj knjizi piše, sem Dritana niko živi pojma nema.

Gospodi, umnim plaćeničkim glavama nije palo na pamet da održe konferenciju za javnost i saopšte kako su śetovali Prletovog prijatelja i da li mu ta rabota koju je naumio da učini mimo volje crnogorskog naroda valja boba pišljivoga.
Kao i uvijek, ćute akademci. Čak i kad ih javnost proziva da progovore, jer je važno da znaju kako su umne glave reagovale na ovo pitanje koje opasno dijeli već dobro podijeljenu Crnu Goru. Ali, taman posla. Oni su svoje završili. Abaz nikome ništa neće reći, pa niko neće ni znati što su “umovi” napisali.

A ko zna i jesu li?
Ko će njima takvima vjerovati.
Jer da jesu, do sad bi reagovali više puta. Zemlja im je ugrožena.
A možda i nije njima? Ko zna da li oni pripadaju onom sloju iz prvog dijela ove priče?

Da ne zaboravim za kraj, pozdravio nas je sve  Artan Kurti, čovjek sa zadatkom. Pozdravio nas je i Dritan, čovjek sa više zadataka, koji je Kurtija od teškog izgrednika i prestupnika „prekvalifikovao“ tamo đe će mu raditi radnju.
Koju, gledaćemo svi zajedno.