Naprotiv, navodi se u saopštenju, Crna Gora je 2012. godine upravo pred Evropskim sudom za ljudska prava, kao sudskim tijelom Savjeta Evrope, dobila spor protiv Srpske pravoslavne crkve, koja je zahtijevala restituciju crkvene imovine u Crnoj Gori.
„Evropski sud u Strazburu je ovu tužbu SPC odbacio kao očigledno neosnovanu i neprihvatljivu, utvrdivši da podnosioci tužbe nijesu imali „postojeću imovinu“ niti „legitimno očekivanje“ za povraćaj imovine čiju su restituciju zahtijevali“, istakli su iz Đukanovićevog kabineta.
Navode i da je sud u Strazburu zaključio da su bez pravnog osnova tvrdnje SPC i države Srbije da je SPC u Crnoj Gori žrtva povrede prava na mirno uživanje imovine i na pravično suđenje, kao i da je navodno diskriminisana od strane države Crne Gore.
Prema njihovim riječima, iz ove odluke Evropskog suda jasno proizilazi da je imovina koju je tada potraživala SPC, u vrijednosti od više stotina miliona eura, zapravo državna imovina.
Takođe, naglasili su kako okolnost da se ovoj tužbi Srpske pravoslavne crkve tada pridružila Republika Srbija nije ni tada nimalo pomogla podnosiocima tužbe i oni su taj spor protiv Crne Gore izgubili.
„Tom prilikom, Republika Srbija, koja se pridružila tužbi, iznijela je čitav arsenal poznatih tvrdnji o viševjekovnom bivstvovanju SPC u Crnoj Gori i o tome da je SPC isključivi vlasnik pravoslavnih vjerskih objekata u našoj državi, za koje je izričito tvrdila da predstavljaju istorijske spomenike isključivo srpskog naroda. Međutim, kao ni danas, tako ni tada, za to nijesu ponudili pravno valjane dokaze.
SPC i država Srbija su ovaj spor izgubili zato što je i po domaćem i po međunarodnom pravu nesporna pravna činjenica da je Crna Gora, a ne Srpska pravoslavna crkva, uvjek bila i ostala vlasnik vjerske imovine koja je kroz vjekove stvarana od državnog novca ili zajedničkim ulaganjem građana“, podvukli su iz kabineta predsjednika.
Oni su podsjetili da je još u Knjaževini, kasnije Kraljevini Crnoj Gori, gdje je autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva po Ustavu imala status zvanične državne crkve, vjerska imovina pripadala državi, a Crnogorska pravoslavna crkva je tu imovinu samo koristila i nije njome mogla raspolagati bez izričitog dopuštenja državne vlasti.
„Ovo su pravne činjenice, a ideološke i političke tvrdnje kojima se osjećaj pripadnosti srpskoj naciji pokušava poistovjetiti sa pravoslavljem u Crnoj Gori nemaju nikakvu težinu, ni u domaćem, ni u međunarodnom pravu, što jasno potvrđuje i navedena odluka Evropskog suda iz 2012. godine“, zaključuje se u saopštenju.
Podsjetimo, Selaković je juče kazao da je argumentacija Đukanovića pravno neosnovana.
“Posmatrati sve u uskim vremenskim okvirima, kao što čini Đukanović, a ne osvrtati se na ono što su bili važeći pravni propisi u vrijeme kada je određena imovina postajala crkvena, nije nešto što može da bude validna i validna pravna argumentacija”, rekao je Selaković za Tanjug.
Dodao je da je prije perioda o kojem govori Đukanović, vladao komunistički režim za koji se, kaže, zna kako je postupao prema crkvi, a naročito prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Selaković ističe da su se upravo po tom pitanju oglašavala neka od najrelevantnijih međunarodnih pravnih tijela, od Savjeta Evrope do Venecijanske komisije, i pozivala na nužnost i potrebu vršenja restitucije crkvene imovine, a prije svega imovine SPC.