Već neko vrijeme govorim i pišem da je Crna Gora, za koju smo do avgusta 2020. mislili da je „pod krovom“, kao članica NATO saveza i lider u pregovaračkom procesu, postala najrizičnija zona nestabilnosti na Balkanu. Naime, iako je situacija na Kosovu i u Bosni i Hercegovini teža, te dvije države su formalno pod nekom vrstom međunarodng protektorata, a NATO snage su trajno smještene u tim državama, što bitno smanjuje sigurnosne rizike (i kao što smo vidjeli u najnovijoj krizi na granici s Kosovom), otklanja opasnost vanjske agresije i vojnog ugrožavanja sigurnosti – kaže u razgovoru za Pobjedu hrvatski analitičar Davor Đenero komentarišući političku krizu u kojoj se država nalazi. Ističe da je Crnoj Gori potrebno ozbiljno otrežnjenje.
– Koalicija „tri kolone“, koja je formirala Krivokapićevu vladu, a nakon toga ovladala Abazovićevom, koja je trebala biti svojevrstan diskontinuitet i parlamentarna većina koja je složna samo u rastakanju institucija, ali se ne može dogovoriti ni o kakvom pozitivnom projektu, dovela je u pitanje i euroatlantski identitet Crne Gore i njenu evropsku perspektivu, ali, što je najgore, ugrozila je temeljne političke institucije u zemlji. Crna Gora je ostala bez Ustavnog suda, a jedina institucija koja je funkcionisala, institucija Predsjednika države, dovedena je u pitanje ustavnim udarom i protivustavnim Zakonom o predsjedniku države.
U demokratskom poretku ovakvu bi situaciju trebalo jednostavno razriješiti raspisivanjem parlamentarnih izbora. Međutim, kad nemate instituciju važnu za sprovođenje izbora, kakav je Ustavni sud, koji je žalbena instanca u izbornoj proceduri i garant zakonitosti i ustavnosti te procedure, sve postaje vrlo teško – objašnjava Đenero.
Ističe da mu se čini da je Crnoj Gori potrebno ozbiljno otrežnjenje.
– Valja se vratiti na referendum o nezavisnosti Crne Gore, na kojem je više od 55,5 odsto njenih državljana odlučilo da Crna Gora treba da bude nezavisna demokratska država. Nakon toga, uspostavljen je uzoran demokratski poredak, ali se pokazalo da institucije koje su izgrađene imaju premalo mehanizama zaštite i stabilnosti. Kako god, sada Crna Gora mora najprije riješiti pitanje kompletiranja Ustavnog suda, a to nije moguće bez konsenzusa. Valja se vratiti na početak, na tih 55,5 odsto građana koji žele crnogorsku državnost. Mislim da je puno zdravije da se iz građanskog društva i nezavisne javnosti, ali i akademske zajednice, artikuliše pokret koji će primorati političku klasu na konsenzus. One koji su u prethodnom razdoblju igrali de facto kvislinšku ulogu protiv crnogorske državnosti, a izbjegavali su stati otvoreno na stranu protivnika te državnosti, jer njihovi birači to ne bi prihvatili, građansko društvo treba „istjerati na čistac“ – kaže Đenero.
On objašnjava da se unutar EU budi svijest o značaju Crne Gore za stabilnost u regionu, javljaju se države koje su spremne na veći politički angažman.
– Nije loše što se radi o državama koje nijesu niti najveće niti najuticajnije unutar EU, kao što su Austrija ili Slovenija. Ali to nije dovoljno, to može pomoći, ali teret „istjerivanja na čistac“ političke klase i zaštite političke volje uvjerljive većine crnogorskih državljana, mora iznijeti njeno građansko društvo i njegove institucije. Mislim da u Crnoj Gori znate da vam državnost nije poklonjena i da je treba braniti. A kad se brani državnost, onda dnevnopolitički interesi ostaju u drugom planu – kaže on.
Ističe da će formiranje nove vlade bez izbora značiti potpuni prekid komunikacija EU i SAD sa Crnom Gorom.
– Već sa Krivokapićevom vladom Crna Gora se u pretpristupnim pregovorima „zakopala u mjestu“, a sada, s Abazovićevom, to zakopavanje je samo postalo dublje. Da se bez izbora pokuša formirati nova vlada triju kolona, to bi značilo potpuni prekid komunikacija EU i SAD sa Crnom Gorom, a takva parlamentarna odluka bila bi tretirana kao svojevrstan državni udar, kao što je, uostalom, već ograničavanjem ustavnih ovlašćenja predsjednika drževe nižim aktom, dakle zakonom, taj puzajući državni udar već započeo – kaže Đenero.
Crnogorskom medijskom scenom vlada Beograd
Ističe da su već dugo u Crnoj Gori na djelu opasni procesi, koji su u međunarodnoj zajednici ostali ispod radara, a nije bilo niti efikasnog domaćeg odgovora.
– Medijska slika Crne Gore je zabrinjavajuća i sve je manje stvarno nezavisnih medija. U ono malo nezavisnih medija rade vrhunski profesionalci, ali medijskom scenom u Crnoj Gori već prije izbora 2020. ovladali su mediji koji promovišu interese režima u Beogradu. Krivokapić se silno trudio biti vazalom Beograda, ali ga Vučić nije volio. Vučićevo je srce, međutim, otvoreno prema Abazoviću, a Abazovićevi partneri iz DF-a isto su ono što je na Kosovu Srpska lista, de facto tajni članovi SNS. S konsolidacijom moći tih aktera Crna Gora bi mogla doći u bitno lošiju situaciju od one u kojoj je manji entitet u BiH (Republika Srpska). Koliko god to groteskno zvuči, Milorad Dodik nije na vlasti po volji Vučića, a u svom je vladanju više obavezan režimu Vladimira Putina, nego onom Aleksandra Vučića. Dodik je potreban Vučiću, a razni Mandići, Medojevići, Bulatovići… samo su izvođači radova, izvršitelji – zaključuje Đenero.