Bosna i Hercegovina je ponovo u fokusu regionalne, ali i međunarodne političke scene. Prilikom susreta predsjednika bh. entiteta RS, Milorada Dodika, sa predsjednikom Skupštine Crne Gore, Andrije Mandića, prizivana je prijeteća politika “srpskog sveta”. Pokušalo se poniziti državu Bosnu i Hercegovinu, čija obilježja nisu istaknuta.
Dok se u evropskim krugovima debatuje hoće li BiH dobiti “zeleno svjetlo” za početak pregovora sa Europskom unijom, u fokusu međunarodne javnosti je i projekt “Južne plinske interkonekcije”. Njega – uprkos jasnim stavovima Wahsingtona – prkosno blokira lider HDZ-a BiH Dragan Čović, o čemu je nedavno pisao i ugledni The New York Times. O ovim temama, njihovim uzrocima i posljedicama, za portal Radiosarajevo.ba govori hrvatski politolog i politički analitičar Davor Đenero.
Radiosarajevo.ba: Gospodine Đenero, kako komentarišete pozive čelnika bh. entiteta RS Milorada Dodika na “srpski svet” upućene sa susreta s predsjednikom crnogorskog parlamenta Andrijom Mandićem 27. februara? Kao gledati na ove poruke u smislu Dodikovog nacionalističkog arsenala, ali i indirektnih prijetnji, imajući u vidu kakve su posljedice takve ideje ostavile devedesetih na prostorima bivše Jugoslavije?
Đenero: Posjeta Milorada Dodika Podgorici vrlo je neobična. Zanimljivo je nekoliko detalja u “tajmingu” te posjete, a čini se da ti detalji ne mogu biti slučajni. Demokratski političari u Crnoj Gori upozoravaju na činjenicu da se ta posjeta dogodila upravo na godišnjica zločina u Štrpcima, pa se smatra da su svojim susretom Dodik i njegov domaćin Andrija Mandić slali direktnu poruku i Bošnjacima u BiH i pripadnicima bošnjačke zajednice u Crnoj Gori.
Druga koincidencija je da se upravo sada u Crnoj Gori razgovara o rekonstrukciji vlade, a u tom kontekstu čak i Mandić govori kako bi prihvatio da se vladajuća koalicija proširi tako da joj pristupi Bošnjačka stranka. Pozivom Dodiku Mandić, naravno, nastoji poniziti potencijalne “partnere” iz Bošnjačke stranke, a najava uspostavljanja nekakvih “posebnih odnosa” entiteta pod njegovom autoritarnom vlašću i Crne Gore takođe je jasna poruka ponižavanja Bošnjaka i u BiH i u Crnoj Gori.
Radiosarajevo.ba: Mislite da se događaj može dovesti u kontekst unutrašnjih političkih odnosa u Crnoj Gori?
Đenero: Sigurno nije slučajno niti to što se ta posjeta dogodila upravo u vrijeme kad je raspad Pokreta Evropa sad postao posve vidljiv, a čini se da je predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića na istupanje iz PES-a podstakao upravo zahtjev Mandića, da se s rekonstrukcijom vlade Milojka Spajića ne čeka ni do ljeta, a kamo li do iduće godine, kao što je to bilo najavljeno, nego da se ona sprovede odmah. U kontekstu rekonstrukcije vlade valja tumačiti i smjenjivanje crnogorskog ministra pravosuđa Andreja Milovića, čiji ministarski mandat Milatović stavlja na meni pregovora o rekonstrukciji vlade, i tiho najavljuje da će PES prepustiti prosrpskim partnerima sve resore vezane uz nacionalnu sigurnost.
Dodik sam sebe doživljava kao državnika, a Mandić mu ne bi trebao biti formalni counterpart, jer je on hijerarhijski tek treći čovjek u strukturi vlasti Crne Gore. Međutim, kao što je Dodik stvarni gospodar političkih procesa u manjem entitetu, tako je i Mandić stvarni šef izvršne vlasti u Crnoj Gori: on je akter koji uživa najveće povjerenje i u Moskvi i u Beogradu, on je veto snaga u političkom sastavu, jer s pozicije šefa parlamenta može blokirati sve političke procese, a njegova stranka već sada polaže pravo na 40 odsto mjesta u državnoj upravi i državnim poduzećima, na koja se funkcionari biraju po političkom kriterijumu. Ulaskom u vladu njegova opcija, koja se nekad zvala Demokratski front, postaje većinska u vladi, a PES i Spajić tek su formalno ključni u koaliciji. Dodik je na neki način došao poslati poruku “Srpskog svijeta” da je Mandić ključna figura političkih procesa u Crnoj Gori.
Radiosarajevo.ba: Paradoksalno, Dodik se nakon prizivanja “srpskog sveta” uputio u Mostar da bi pričao o evropskoj budućnosti BiH!? Usput budi rečeno, tamo ništa nije dogovoreno.
Đenero: Nije Dodik jedini koji je nakon razgovora s Mandićem prešao na “evropske teme”. Isto je napravio i Mandić, koji je istog dana kao i Dodika, primio i evropskog komesara za proširenje Olivera Varhelyija. Priča o otvaranju pristupnih pregovora BiH s EU ulazi u crveno, a sve se više čini da je vrijeme izgubljeno, barem za godinu dana. Niko ne može garantovati da će na godinu biti jednakoga elana za proširenje, kakav trenutno postoji u EU, tako da je rulet s ispunjavanjem kriterijuma za otvaranje pregovora, krajnje opasna igra koju igraju bosanskohercegovačke političke elite.
Radiosarajevo.ba: Kako, s druge strane, gledate na inaćenje Dragana Čovića u pogledu opstrukcija “Južne interkonekcije” čime se direktno suprotstavlja američkim interesima u zemlji? O tome su ovih dana pisale i neke kolege u Zagrebu. Koliko ovim odmaže i samoj Republici Hrvatskoj, te ostavlja prostora Rusiji da održi svoje interese?
Đenero: Američka politika pokušava pragmatično rješavati probleme. Poruke Draganu Čoviću, o tome da je blokiranje procesa izgradnje “Južne plinske interkonekcije” neprihvatljivo i da evroatlantski partneri neće tolerisati pokušaj uspostavljanja Čovića kao svojevrsnog energetskog ključara Federacije, dolazile su s najviših nivoa američke vlasti, najprije vrlo blago od predsjednika Bajdena, nakon toga oštrije, od državnog sekretara Antonyja Blinkena, pa još oštrije od njegova pomoćnika Jamesa O’Briena.
Čović se ponašao kao da te poruke ne čuje i nastoji istrajati na ideji o tome da bi Južna plinska interkonekcija trebala biti pod njegovim političkim nadzorom. Time dovodi u neugodan položaj Hrvatsku, jer vlasti u Zagrebu ne žele pred parlamentarne izbore, na kojima računaju i na glasove koje kontroliše Čović, ulaziti s njim u sukob, ali im je najmanje u interesu sukobljavati se s američkom politikom.
Amerika očekuje da političari shvate okvire koji su im zadati i da osiguravaju sprovođenje zajedničkih politika. Čović je do sada imao koristi od razumijevanja, što su ga prema njemu imali u američkoj administraciji i za njega bi moglo biti vrlo riskantno ako bi precijenio svoje moći i istrajao u smjeru sukobljavanja koje je započeo. Mogući gubici koje bi mogao pretrpjeti daleko su veći od dobiti kojoj se uzalud nada.