Piše: Davor Đenero (Al Jazeera Balkans)
Kada je 16. februara objavljeno da je ubijen Aleksej Navaljni (posve je svejedno je li to ubojstvo bilo izravno djelo Putinovih plaćenih ubojica ili je Navaljni umro od posljedica neljudskih uvjeta života u Putinovu gulagu) mnogima je prva asocijacija bila na 24. februara, kada je 2022. počela opća invazija ruskih trupa na Ukrajinu po zapovijedi diktatora Vladimira Putina.
Kada je, pak, u februaru 2022. pokrenuo operacije protiv susjedne suverene države, kojoj je Rusija garantirala suverenitet Budimpeštanskim sporazumom iz decembra 1994, kojim se Ukrajina odrekla svog nuklearnog potencijala, mnogi su se prisjetili februara 2014. kada je dovršena ukrajinska Revolucija dostojanstva, koju neki potcjenjivački nazivaju „Euromajdanom” (Europskim trgom), a koja je dovela do toga da je EU u martu te godine otvorila Ukrajini perspektivu članstva, čime je Putin počeo dramatično gubiti kontrolu nad susjednom državom, u kojoj je sustavno gradio klike svojih podložnika.
Kada je, pak, nedugo nakon druge godišnjice opće agresije na Ukrajinu, 29. februara ove godine, Putin održao svoje godišnje obraćanje naciji, najduže i najsvadljivije, najneuravnoteženije i najradikalnije do sada, većina je promatrača, a vjerojatno i sam Putin, mislila na budući datum u martu, onaj 17-og kada će biti održani predsjednički izbori u Rusiji, na kojima je nepoznanica samo to s kojim postotkom glasova će Putin slaviti pobjedu.
Zanimljivo, ti izbori će biti upravo na desetogodišnjicu datuma kada su Ukrajinci 2014. objavili popis žrtava i nestalih u Revoluciji dostojanstva, a samo dan nakon toga tadašnji eurokomesar za proširenje Štefan Füle objavio je da je Europska komisija odlučila početi ubrzani proces integracije Ukrajine u EU.
Otvorena svirepa diktatura
Ipak, i početak opće invazije na Ukrajinu, i ubojstvo Navaljnog, i svadljivi prijeteći dvosatni govor Vladimra Putina o stanju nacije, bude drugu asocijaciju, na datum od kojeg je prošla točno 71 godina. Naime, svim svojim potezima Putin pokazuje da je definitivno prešao preko ruba, da je zaglibio u otvorenoj svirepoj diktaturi koju je moguće usporediti samo sa Staljinovom.
Gulag kao odredište svakom i najtišem glasu otpora paranoidnoj politici, ideja da se „raj na zemlji”, koji se nekad nazivao „svjetskom revolucijom”, a sada „ruskim svijetom” donosi na tenkovima današnje inačice Crvene armije, jednako brutalne, musave, primitivne, neorganizirane i korumpirane soldateske kakva je bila i „slavna” prethodnica, čiji su vojnici slavu stjecali silovanjima, iživljavanjem nad civilnim stanovništvom i pljačkom, pa su čak i onu slavnu fotografiju podizanja sovjetske zastave na Reichstagu u Berlinu morali retuširati, da se prikrije broj satova na ruci crvenoarmejskog „pobjednika”, obilježje je i današnje Putinove vojske. Njihove „pobjede” u Ukrajini zbirka su ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, ali to ne priječi njihovog vladara da ih slavi. Njegov uzor Staljin skončao je život nakon jedne od groznih pijanki, koje su bile dio njegova životnog stila, a ta se pijanka odvijala u noći 28. februara 1953. godine.
Iduće jutro hazjajin nije davao glasa od sebe, nije izlazio iz svojih odaja, ali se njegova posluga i tjelesni čuvari dugo nisu usudili ući u njegove odaje. Kad su se odvažili, u kasno popodne 1. marta, našli su ga uneređenog, bez svijesti, nekontaktibilnog, na podu pokraj kreveta, ali je vladajuća klika, koja je pohitala u Staljinovu daču, zabranila bilo kakvu liječničku intervenciju. Teško je reći, je li ta odluka bila izazvana strahom kako bi gospodar reagirao, ako dođe k sebi, ili nadom da će ga se konačno riješiti i da će netko od njih u dinastičkim borbama prigrabiti državni tron.
Čak i da su mu htjeli pomoći, Staljinovi potčinjeni, koji su uglavnom bili i supočinitelji zločina protiv čovječnosti, nisu imali stvaran manevarski prostor išta učiniti. Naime, Staljin je, kao i njegov nasljednik Putin, bio neskriveni antisemit, njegov progon partijskih drugova u velikoj je mjeri bio progon Židova, a upravo u vrijeme pred njegovu smrt, Židovi među liječnicima bili su meta njegovih antisemitskih progona. Vrh moskovskog i sovjetskog zdravstva bio je u to vrijeme obezglavljen, hapšenjima, progonom u gulag ili dubokim zastrašivanjem ponajboljih liječnika.
Sve Putinove slabosti
Staljin na tepihu pored svog kreveta metafora je Putinove budućnosti. Putin može pokrenuti totalnu invaziju na Ukrajinu, može dati pobiti ili internirati sve one koje doživljava kao opasnosti, može cinično prečuti stare riječi Alekseja Navaljnog da, ako će ga Putin ubiti u gulagu, to samo pokazuje njegovu slabost i strah. On može prijetiti demokratskom svijetu konstatacijom da ima oružje kojim može dobaciti svaku točku na svijetu i izazvati potpuni smak svijeta. Čini se da je njegovo psihičko stanje takvo da bi to bio spreman uraditi. Njegov život u izolaciji moći i silovičkog svijeta, koji traje već 24 godine, doveo je do takvog pomračenja i gubitka kontakta s realnošću.
On doista vjeruje da Rusija napreduje kao nikad, da je njegov progon neprijatelja omogućio da sustav postane efikasniji, a da je transformacija Rusije u ratnu ekonomiju nedostižna suvremenim demokracijama. On u takvom svijetu računa i na to da bi se na zapadu moglo namnožiti nasljednika Chamberlainova mentaliteta, da bi appeasement (doktrina iz ‘30-ih godina prošlog stoljeća, koja je zagovarala teritorijalne ustupke relativno slaboj, ali silno agresivnoj sili, radi trenutnog očuvanja mira) ponovno mogao postati doktrina „slobodnog svijeta”, ali zaboravlja unutarnju političku formulu.
A nju je mogao naučiti iz načina na koji je pet dana, bez prave liječničke potpore, nakon moždanog udara koji nije pravilno tretiran, u mukama umirao njegov duhovni prethodnik Staljin. U sudbonosnom trenutku svi ti njegovi Patruševi, Medvedevi, Šojgui reagirali bi jednako kao što su njihovi pretčasnici Berija, Maljenkov, Molotov, Vorošilov, Hruščov… reagirali na Staljinovo umiranje.
Vidjeli smo kako izgleda februarski od samoljublja pijani dan hazjajina naših dana. Ne znamo, naravno, kad će nastupiti ta februarska pijana noć, nakon koje nema ustajanja, a ne možemo znati niti to koliko će ta Putinova opijenost prouzročiti novih žrtava u Ukrajini, Rusiji, a možda i u drugim državama na prostoru njegova „ruskog svijeta”, te iza granica njegova sanjanog zida gulaga. Što dalje, rizici su veći.
Kao što ne znamo koja će „pijana februarska noć” biti fatalna, ne znamo niti to kad će zapravo nastupiti 1. mart, kad će biti „martovske ide” totalitarnog režima u Euroaziji, a niti kako će se odvijati procesi nakon tog 1. ili 5. marta. Samoljubljem opijeni Putin šalje nam poruku strepnje, iako se čini da se i sam sve više boji.