Đedova poruka Ljalju s onoga svijeta

Piše: Slavko Mandić

Jedinstven primjer nadničara koji je opstajao na političkoj sceni Crne Gore, bez obzira na činjenicu da nikada do sad nije imao stav ni o čemu. O kome se radi, reći će vam i dijete iz čaršije.

”Ada Ljaljo, nego ko”, čućete i od nedonoščadi. Skupštinski škanj obrnuo se oko svoje ose. Mora nešto da reče. Da izrazi nezadovoljstvo onim što bi Spajić sa dijelom manjinskih partija, saopštavajući da u obzir ne dolazi da odlučujući glas za izbor nove vlasti ne može doći sa liste koju je predvodila Demokratska partija socijalista. Zna Bečić da je formirana albanska koalicija u parlamentu i da je Mehmed Zenka, lider Demokratske unije Albanaca sada na toj a ne na listi koalicije „Zajedno“. Ali Ljaljo mora da pronađe neku začkoljicu kako bi pokušao da učini i taj posljednji trzaj kojim bi spriječio formiranje nove vlade. Koliko je taj pritisak koji neko (pogodi ko) na njega vrši, jak, da mu čak u prvom planu nije više ni skupštinski škanj s kojim je prošetao bijelim svijetom.

Pa ipak, može se nazrijeti da je u ovoj fazi pregovora Bečić procijenio potrebnim učiniti izvjesnu opstrukciju kako bi sve ovce bile na broju a i vuci siti. Ovce bez sumnje jesu, a da li su i kurjaci, brzo će se znati.

Ako se Ljaljo nije preigrao pa nepotrebno izletio prije no što je vakat. U ovoj (pre)prljavoj kampanji za poziciju više, đe i brat na brata u svakom smislu udara iz sve snage, možda se Ljalju umbralo da ga ovaj novoizabrani put lakše može dovesti ponovo na mjesto vodećeg đetića u parlamentu.

Vodeći Demokrata je izašao iz vlastitog rama. I tim činodejstvovanjem iznenadio je sve. Pa i koalicionog partnera URU, predizbornu ljubav naprasno ostavljenu nakon objavljenih rezultata. On, Ljaljo, nije više onaj koji je bio. Śetićemo se da je ćutao na svako pitanje medija. Pogotovo na ona koja su tražila odgovor kojim jezikom zbori i što je po nacionalnosti. Bio je to muk, poput današnjeg iz Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. Ni da zucne. A onda se najednom desilo čudo velje. Progovorio Ljaljo, raširio se glas kroz Zetu.

Ajde, rekoše stariji. Bogu fala. Neka više vala, zbore  oni koji pamte da je bilo sličnih situacija u prošlosti. Malo, ali dešavalo se da profesionalni ćutač naprasno progovori.

I kako to kod nas biva, za tili čas se okupio narod na određeno zborno mjesto u najmlađoj opštini i pravac ka kući progovarača (čovjek koji je progovorio). Ču se i ljevor, po starom dobrom crnogorskom običaju. U sred srpske sredine, što nameće neka druga pitanja. Ali, nije ni vrijeme ni mjesto. Nije popis no slavlje, majka mu stara.

Tamo već ispred kuće škanjevi. Noć ozvjezdana i lijepo vanka śest. Služi se rakija i sir. Zavataju  mnogi, onako svojski, jer ih je vijest digla prije no stigoše da omaste brk za trpezom.

A narod kao narod. Što drugo da čine no da raspredaju o tome kako je do ovoga došlo? Što je naćeralo ćutologa da prozbori. Da čovjek bez stava odjednom pokaže da ima neku mrvu ljudsku s kojom će pred Vučića.

Oni toboš bolje upućeni šapuću onima oko sebe da se to desilo jedne večeri dok je sam sa sobom šetao ispred podgoričkog Hrama. To čudo velje, najvećim dijelom izgrađeno novcem građana Podgorice i cijele Crne Gore, kao spomenik đedu, inspirisao ga je tako snažno da je jedino na tom mjestu mogao da se sabere i saopšti sebi u brk što će i kako dalje. Hoće li se zalagat za ljubav koju mu nudi brat Abaz, ili će prigrabiti ostatke Fronta, pa što god Evropa i Ameri zborili.

Teške su to i lako lomljive odluke. I bilo bi tako da ga glas umilni, najmiliji od svih, ne pozva direktno sa nebesa.

Ovako je to izgledalo, rekoše bolje upućeni:

– Ljaljo! O Ljaljo….! Jesi li ti to, pita đedo ne bi li ga opuštio. Jer zna on da je to njegov miljenik kao što zna i koje ga muke muče.

– Jesam đedo, zbunjeno odgovori Ljaljo. Dok su se prolaznici osvrtali gledajući prepoznatu ličnost kako zbori sama sa sobom, Ljalju je kam sa srca pao. Đedo će mu pomoći. Kao i uvijek u presudnim trenucima.

– Što da radim, đedo mili, upita ga ispod glasa. Da neko ko se tuda šunja, neko iz DPS- slučajno ne čuje.

Ne moj Ljaljo ni po cijenu svega Zenku u koaliciju. Samo ne njega. Pa i ako te Ameri ćeraju, reči da si od Boga zamoljen da ne činiš tu podvalu narodu. I budi jak, kako sam te učio.

– Oću đedo, be brini, osokoljeno će lider, koalicioni partner URE.

Još samo da te đedo pitam, jer su postavili bilborde ove avetinje po Crnoj Gori sa natpisom „Ako ne znaš ko si, pitaj đeda“. Pa velim, nije zgorega da mi rečeš.

– Što ti je Ljaljo jadan ne bio? Što to zboriš? Crnogorac si, a no što drugo. Zar ti to moram opet zborit. Tako učini i tako napiši. Nećeš pogriješit, reče i povuče se usvoje mračne odaje đed da nastavi vječni odmor.

A Ljaljo put Zete. Zbunjen ali i odlučan da posluša đeda.

Začudi se kad ču sebe kako pjevuši usput: Crnogorac sam, tim se dičim, to ne može biti svak…

I ne može, viđe što je na nebu u tom trenutku zapisano. Mnogo ih je koji pojma nemaju ko su i okle su. Ko su im i kakvi preci bili. Kojim jezikom zbore. Treba ih vrćat na pravi put, da se ne stropoštaju u ambis koji im je, istina je, i sam Ljaljo prije ovog razgovora, namijenio.

Spajić ćuti i dalje. Ako ne načini vladu, zna da politički više ne može da računa da je živ. Jedini mu je izbor da se okruži DPS-om i manjinskim partijama, pa eto i stabilnosti i dobrobiti Crnoj Gori. Pokazaće na taj način je li mu to cilj.

Ako nije, kukala nam majka.

Prvenstveno njemu.