Bursać: Ubijanje crnogorske biblioteke u Podgorici!

piše Dragan Bursać

“Zamislite da se srbijanski SANU preslovi u Akademija Nauka i Umetnosti Intelektualaca iz Srbije. Pa to bi se vrištalo i urlikalo po srpskom svetu do sudnjeg dana. Sa Crnom Gorom je drugačije. Svačija je a ničija i jedino ne svoja, ostavljena na milost litijašima i nemilost dosadašnjoj vlasti. Ona se koracima od sedam milja preumljuje u siroticu srpskog sveta, u Južnu Republiku Srpsku.“

Ko danas čita knjige? Niko ili rijetko ko. Ali se svi zajedno kolektivno lažemo kako čitamo. Čitanje knjiga, bilo kakvih u hartiju zarobljenih knjiga, postao nekakav elitistički vid dokolice, gotovo hipsteraj u čijem ritualu se ekran telefona i tableta mijenja papirom bez banera, bez mogućnosti zumiranja slova i slika i bez prelaska na drugi tab klikom. Samo listanje, tišina, mir, vi i papir.

Život u biblioteci

Jednom riječju, zastrašujuća usamljenička, halucinogena aktivnost, koju u realnom vremenu ne možete čak ni podijeliti sa dragim ljudima na društvenim mrežama. Shvatili ste, čitanje knjiga je zajedno sa bibliotekama kao knjiškim depoima, postalo ili bolje reći ostalo egzotična i zaludna aktivnost, koja je namijenjena rijetkim knjiškim ridikulima, dosadnjakovićima i otpadnicima od ovog digitalnog društva.

E baš takav jedan sam vam ja!

Pa sam kao takav, a zahvaljujući ljudima koji su bili na čelu Narodne Biblioteke “Radosav Ljumović“, proveo, kao rezident, pazite sad-mjesec dana u biblioteci. Najbukvalnije. Živo sam među knjigama, spavao i budio se među knjigama, pio čaj među knjigama, pisao pa brisao, a gdje drugo nego među knjigama. Toliko dugom sam bio u kući “za Masline“, a koja je dobila ime po velikom španskom borcu Radosavu Ljumoviću, da mi se onaj miris knjige uvukao u svaku poru i ne izlazi ni poslije dva mjeseca.

Pa ćete mi kao čovjeku koji je baš živio u biblioteci, koji je širio veš između “Knjige o Uni“ Faruka Šehića i Kunderine “Nepodnošljive lakoće postojanja“ oprostiti na ovom ovolikom uvodu, a koji će biti možebitno duži i od samog teksta.

A evo o čemu se radi: Živeći u Narodnoj biblioteci u Podgorici, shvatio sam da je ona vjerovatno jedno od najcrnogorskijih mjesta u Crnoj Gori, što će reći na svijetu. Kroz nju i preko nje sam upoznao divne ljude-od profesora Vlade Vojnovića do Ognjena Spahića-meštra od pera; od Jova Nikolaidisa koga sam posjećivao u Ulcinju, do Milorada Popovića na Cetinju. Od Edina Smailovića u Bijelom Polju do silnih gorštaka u Kolašinu…malo li je?! A malo i jeste prostora za prepričati, jer mi je baš podgorička biblioteka “Radosav Ljumović“ bila životna baza prije dva mjeseca. Ponavljam, crnogorskije mjesto ne upoznah, neka mi prašta Cetinje.

Uvod, a nikako razrada…

Novoj vlasti smeta građansko crnogorstvo pa makar bilo i u biblioteci

Elem, danas čitam kako će nova, najnovija podgorička gradska vlast iz Statuta biblioteke ukloni pridjev – crnogorski.

Preciznije, odluka o izmjenama i dopunama Statuta JU Narodne biblioteke „Radosav Ljumović“ naći će se na dnevnom redu sjednice gradskog parlamenta koja je zakazana za 3. avgust. A što će reći da najcrnogorskija ustanova u zemlji, uskoro neće biti crnogorska nego da citiram litijaše, čuj mene predlagače “bibliotečka građa crnogorskih autora i crnogorskih štamparsko-izdavačkih organizacija, zamjenjuju se riječima: bibliotečka građa autora i štamparsko-izdavačkih organizacija iz Crne Gore.“

Zamislite sad na momenat samo da Nacionalna biblioteka u Parizu nije francuska, nego “biblioteka autora i štamparsko-izdavačkih organizacija iz Francuske“. Ili, nemojte ići u Francusku, u Pariz, daleko je to: zamislite da se npr. Srbijanski SANU prevede, i preumi, i preslovi u Akademija Nauka i Umetnosti Intelektualaca iz Srbije. Pa to bi se vrištalo, histerisalo i urlikalo po Otvorenom Balanu, čuj mene po srpskom svetu do sudnjeg dana.

E sa Crnom Gorom je nekako drugačije. Svačija je, a ničija i jedino ne svoja, ostavljena na milost litijašima i nemilost dosadašnjoj DPS vlasti, Crna Gora se koracima od sedam milja preumljuje u siroticu srpskog sveta na čekanju, u Južnu Republiku Srpsku.

Kad sam prije više od mjesec dana pisao kako se vrše aktivne logističke pripreme za ubistvo Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju, preispitivanjem akreditacija od strane aktuelne vlasti, niko nije reagovao jer narod zaboli donji dio leđa za jezičkim naslijeđem.

To što će taj isti narod ostati bez svog jezika, drago je narodu. Građanima i nije, ali njih ima, taman koliko i aktivnih članova biblioteke.

A kad smo kod građana, sva poenta priče sa ukidanjem prefiksa “crnogorski“ u nazivu Narodne biblioteke, je ta što velikosrpske nacionaliste “crnogorstvo“ asocira na građansku državu. Jer je Crna Gora upamtite ustavno građanska, a ne nacionalna država. I svi su jednaki- i Crnogorci, i Bošnjaci, i Srbi, i Albanci… i svima pripada crnogorska biblioteka.

Pa je aktuelnim velikosrpskim ltijaškim vlastima “građansko“ mrže od bilo čega na svijetu i onda je u prelaznom periodu do stvaranja nacionalne države dobrodošla odrednica za mjesto umjesto građanske odrednice.

Jer “biti iz Crne Gore“ i biti “građanin Crne Gore“ nikao nije isto. Dok ste građanin Crne Gore uživate prava (makar na papiru) prozapadne, multikulturalne, nadnacionalne sredine. Kad postane “stanovnik iz Crne Gore“, zapravo ste ne pola puta do dejtonizacije zemlje, do države naroda iz koje će biti protjerani građani. E zato ovo preslovljavanje od strane novih vlasti!

A kad smo kod “države naroda“, zna se na koje se narode misli. Prije svega misli se na Srbe, na ponekog folklornog Bošnjaka i Albanca, a građani? Pih, eto ih tamo neka se drže Cetinja i “ekstremističkog crnogorstva“.

Eto to je sva istina i u izmjeni statuta Narodne biblioteke i o svemu što je (bilo) građansko.

I opet čitam niko niti jedne jedine riječi. Valjda se i nekadašnjoj vlasti omilila opozicija, a sadašnjim glavarima ide dobro i nesmetano preumljavanje. Jedino se, neka mi drugi oproste, oglasio bivši ambasador Miodrag Vlahović koji je javno komentarisao odluku nove gradske, ltijaške vlasti u Podgorici da izmijeni statut NB Radosav Ljumović:
“Brisati “crnogorski”! Nema crnogorskog u Crnoj Gori i ne smije da ga bude! Znate li što ste vi – Vlada, Ministarstvo kulture – na svim našim jezicima“.

I eto tako, kad nestaje Fakultet za crnogorski jezik, neka nestaje i biblioteka crnogorska, pa na koncu i građanska Crna Gora.

Na sramotu vam bilo, a imaćete se kad i kajati. Ako vas iko i zapazi.

Nikoletina Bursać i Crnogorci

I za kraj. Sjedim tako za radnim stolom u biblioteci, kad vani pljusak. Jedno u nizu majskih i junskih olujnih kupanja u Podgorici. Čujem lupanje na ulaznim vratima. Otvaram. Dječačić od desetak godina. Reče mi da se preziva Gazivoda. Donio je knjigu da je vrati. Gledam korice. “Doživljaji Nikoletine Bursaća“. Malcu u gipsu desna ruka. Kaže igrao se i pao, ali će sve biti u redu, samo mu teško bilo okretati stranice knjige, ali je sve pročitao, hvali se. Bi mi drago. Rekoh, i ja sam Bursać.

Gleda korice knjige, pa mene, pa opet korice knjige, pa mene. Ih, ne vjerujem ti da si Bursać, reče odsječno! Pokažem mu svoju knjigu sa fotografijom. Opet me pogleda pa pruži lijevu, slobodnu ruku da se “bratimimo“. Reče mi, vidi se-pravi si Crnogorac k’o i ovaj tvoj đed Nikoletina. Nasmijah se.

Bješe to jedan od ljepših dana u biblioteci Radosav Ljumović koja, izgleda, više crnogorska biti neće.