Piše Andrej Nikolaidis
Za navodno ekspertsku, centrističko-zelenu vladu, Krivokapić i ekipa su prilično desno. Ne daj bože da su dešnje no što su.
Istovremeno, propagandni punktovi vlade zamlaćuju javnost pričama o tome kako su svi na političkoj sceni, osim, pogađate, baš onih političkih subjekata koji tvore vladu, nacionalistički ekstremi.
Zašto je vlada desna? Zato što je formirana i funkcioniše slijedeći (hotimično ili ne, posve svejedno) političko mišljenje Carla Schmitta.
Ko je (bio) Carl Schmitt?
Značajni teoretičar prava i politike čiji je rad snažno uticao i na evropsku desnicu i na evropsku ljevicu, nakon što je upravo ljevica šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka aktuelizovala njegovu teoriju partizana i vanrednog stanja.
K tome, Carl Schmitt je bio nacista. I to ne bilo kakav – zvali su ga „Hitlerovim pravnikom“. Mnogi njegovi radovi su temeljno proučavani. Neki su, pak, prosto gnusni, tek upozoravajući spomenik tome koliko se može srozati ljudski duh: “Firer štiti zakon” i “Njemačko pravo u odbrani od jevrejskog duha”, recimo.
Notorno, za Schmitta politika počinje razlikovanjem prijatelja i neprijatelja. Počinje, još preciznije, trenutkom „u kome se neprijatelj u kristalnoj (jas)noći (zagrada A.N.) prepoznaje kao neprijatelj“. Političko neprijateljstvo po Schmittu proizilazi iz egzistencijalne prijetnje koju za nas neprijatelj predstavlja. Ulog politike za Schmitta je dakle sam opstanak. Odnosno, kako je to svojevremeno u svojoj kampanji formulisao Demokratski front: “Ili on ili mi”.
To, ili oni ili mi je sama srž Schmittovog shvatanja politike. Nije potrebno biti genije pa razumjeti kako je u borbi protiv onoga što doživljavamo kao “egzistencijalnu prijetnju”, u Schmittovoj političkoj teologiji manje-više sve dozvoljeno. Vidjeti: sudbina Jevreja u nacističkoj Njemačkoj.
Istovremeno, Schmitt definiše i pojam “prijatelja”. Kao što neprijatelj za njega nije nužno neko neetičan, nego prosto neko ko se od nas razlikuje i koga doživljavamo kao prijetnju, ni prijatelj nije nužno neko etičan, nego, prosto, tek neko ko ima isti cilj, odnosno istog neprijatelja kao mi. Schmittova politička zajednica u biti funkcioniše kao priroda – a ona, priroda, ne poznaje vrijednosti, nego tek opstanak.
Figura neprijatelja čije postojanje održava Krivokapićevu vladu je, jasno, DPS. Nesporazumi, svađe, provale gadluka koji se dešavaju i dešavaće se između konstituenata vlasti posve su nebitni, sve dok su pred njima, kao “egzistencijalna prijatnja”, Đukanović i njegova partija.
Tako je, zapravo, bilo… Sve do glasanja o Srebrenici i Leposaviću u crnogorskom parlamentu. Kriza u kojoj se vlast nakon toga našla nije tek politička. Ona je, da budem sarkastičan – egzistencijalna. Sinhronizujući političko djelovanje sa “neprijateljem”, vlada je poništila samu ideju političkog na kojoj je formirana. Ona je “neprijatelja” proizvela u “prijatelja” i demonstrirala da politika nije nužno stvar egzistencijalne prijetnje i grča, nego da ona može biti i stvar dogovora. Da je moguće formirati zajednicu vrijednosti koja prevazilazi granice podjele na “neprijatelja” i “prijatelja”. Da potpuna eliminacija neprijatelja nije jedina politička opcija, nego je, još kako, moguć dijalog. Jer iz rečenog proizilaze prosta pitanja: zašto bi neko sa kim dijelimo vrijednosti bio neprijatelj i zašto bi onaj sa kim vrijednosti ne dijelimo bio prijatelj?
Nakon glasanja o Srebrenici i Leposaviću, Demokratski front ostaje vjeran Schmittu, iz toga logično proizilazi njihova retorika “izdaje” i “vjernosti borbi”. Njihova politika ostaje dosljedno radikalna: za njih je sve osim eliminacije naprijatelja neprihvatljivo.
Krivokapić je očito zbunjen, ali je u jedno siguran da želi sačuvati moć.
URA je u prilici da ozbiljno testira svoj makijavelizam i stretegiju brutalnog političkog “pragmatizma”.
Demokrate djeluju kao nedvojbeno najozbiljniji konstituent vlasti: Bečić je, naime, pozvao na dijalog vlasti i opozicije u parlamentu, čime se dodatno udaljio od paradigme “neprijatelj-prijatelj”. To je, pretpostavljam, za njega bila teška odluka, no olakšava je jasno očekivanje EU da bude učinjeno baš to i baš tako.
Na Bečićev poziv za početak dijaloga o odlukama za koje je nužna 2/3, odnosno 3/5 većina nadovezao se Raško Konjević, predsjednik SDP-a. On poziva na uspostavljanje “evropske vrijednosne većine u parlamentu”: na zajednicu vrijednosti, dakle. Koja je, potvrdila su glasanja o Srebrenici i Leposaviću, itekako moguća.
To bi, nedvojbeno, bio korak u pravom smjeru. I istinski “game changer”.
Naš Nikoladis bi bijo primjeran za atasea za kulturu u konzulatu u Lovćenac čim se ovaj režim promijeni. Do tada trebaga angazovati za referenta za kulturu u istoj mjesnoj zajednici sa punim radnim vremenom na neodređeno vrijeme.