Boyarkinova karijera sugeriše da je život proveo uglavnom u ruskoj špijunaži, diplomatiji i trgovini oružjem. Nakon što je služio u ruskim ambasadama u SAD-u i Meksiku devedesetih godina, baveći se prvenstveno vojnim poslovima, kaže da je svoj fokus usmjerio na trgovinu oružjem početkom 2000-ih. Njegova je specijalnost bila je izvoz malih i srednjih ratnih brodova i drugih brodova koji su proizvedeni u brodogradilištima iz sovjetskog doba širom Rusije.
Ovaj posao ga je držao u kontaktu s kupcima iz vojski cijelog svijeta, uključujući u raznim djelovima Afrike. Do kasnih 2000-ih on je to iskustvo stavio u službu Deripaske, čije je globalno carstvo rudarstva i metala često uključivalo bavljenje vladarima u zemljama u razvoju.
Ali njegov uspjeh bio je širi od toga. Kao što to Boyarkin kaže, njegovo poznanstvo s Manafortom seže do oko 2006, godine kada je Deripaska obojicu zamolio da pomognu u ponovom “iscrtavanju” karte istočne Evrope.
Crnogorska veza
Crna Gora, mala balkanska zemlja na Jadranskom moru, bila je važan poligon za ispitivanje Manaforta s Deripaskom. Oligarh je mnogo uložio u tu zemlju, kada je postao vlasnik velike fabrike aluminijuma 2005. godine, koja je činila otprilike polovinu crnogorskog izvoza i šestinu ukupne ekonomije. Sljedeće godine odlučio je da podrži namjeru Crnogoraca da postanu nezavisna država. To je značilo da se Crna Gora otrgne od svoje veće susjedne države, Srbije – i da uvjeri svijet da prizna Crnu Goru kao nezavisnu državu.
Da bi to učinio, Deripaska je ponudio pomoć nekoliko svojih savjetnika, uključujući Manaforta. “Oni su bili dobar tim”, kaže visoki zvaničnik u Crnoj Gori koji je bio uključen u kampanju. “Pomogli su nam da dobijemo podršku koja nam je trebala od naših međunarodnih partnera”, kako u Rusiji, tako i na Zapadu, kaže zvaničnik, koji je razgovarao s TIME-om pod uslovom da ostane anoniman. Nakon što su građani Crne Gore proglasili nezavisnost od Srbije u maju 2006. godine sa nešto više od 55 odsto podrške na referendumu, sve glavne svjetske sile priznale su rezultate.
Manafort je bio otvoren povodom svoje uloge u ovoj kampanji. “Uvijek sam javno priznao da sam radio za gospodina Deripasku i njegovu firmu”, rekao je u izjavi novinarima u proljeće 2017. godine. “Na primjer, jedan od projekata koji su uključivali podršku bio je referendum u Crnoj Gori koji je toj zemlji omogućio da se izbori za apliciranje u EU, čemu se Rusija protivila. ”
Zapravo, Moskva nikada nije pokušala zaustaviti crnogorsku nezavisnost, a Deripaska je vjerovatno ne bi tako snažno podržao bez odobrenja Kremlja. (2007., rekao je za Financial Times, “ne odvajam se od države. Nemam drugih interesa.”)
“Nikada nije bilo stvarnog otpora Moskve [do glasanja o nezavisnosti]”, kaže visoki zvaničnik u Crnoj Gori, koji je bio uključen u lobiranje za rusku podršku u godinama prije i nakon tog referenduma. Kremlj je, kaže on, bio presretan što ima još jednog potencijalnog saveznika u istočnoj Evropi – odnosno državu koja je uveliko zavisila od ruskih ulaganja. Dogovor je odgovarao crnogorskim liderima. “Bolje Rusi da dolaze ovamo sa koferima novca nego sa kolonama tenkova”, kaže zvaničnik.
Ali, odnos Crne Gore s Deripaskom brzo se pogoršao na isti način kao što je i počeo – zbog novca. Nakon višegodišnjih sporova oko neplaćenih dugova, ruski milijarder tužio je Crnu Goru 2014. godine zbog oduzimanja fabrike aluminijuma koju je kontrolisao. Zemlja je zatim ubrzala svoje planove o priključenju vojnom savezu NATO-a i integraciji sa Zapadom.
Kremlj nije bio zadovoljan. Ministar vanjskih poslova Sergei Lavrov izjavio je 2014. kako bi bilo “neodgovorno” i “čak i provokacija” da druga balkanska država postane članica NATO-a. Prema istražiteljima u Crnoj Gori, ruski agenti ubrzo su počeli da planiraju kako bi srušili nacionalne lidere i uspostavili vladu koja će biti prijateljskija prema Moskvi. Slučajno, spor je došao do izražaja u jesen 2016., u isto vrijeme kada i američka predsjednička kampanja.
Oko tri sedmice prije održavanja američkih predsjedničkih izbora, građani Crne Gore održani su izbori. Rezultat izbora zavisio je od toga hoće li Crna Gore postati članica NATO savez ili će novi lideri preuzeti vlast, od kojih je većina željela da promijene kurs države i razviju bliže veze s Rusijom.
Prema tri izvora u ovom opozicijonom pokretu, poznatom u Crnoj Gori kao Demokratski front, računali su na pomoć američkog lobiste koji je prije radio u njihovoj zemlji – a koji je slučajno ostao bez posla u Vašingtonu. Zvao se Paul Manafort.
Manafort
Nakon što je tri mjeseca bio vođa Trampove kampanje, Manafort je bio prisiljen da podnese ostavku sredinom avgusta nakon što su njegove veze s ruskim interesima u Ukrajini postale javne. Još uvijek duboko zadužen, navodno je obilazio svoje usluge kao konsultant u mjesecima koji su slijedili širokom krugu stranih čelnika, od Kurda u Iraku do novog predsjednika Ekvadora.
Istraga TIME-a pokazala je da je Manafort takođe bio u kontaktu s političarima sa crnogorskog područja. Među njima je bio Nebojša Medojević, jedan od opozicionih lidera koji su tada vodili kampanju za smjenjivanje pro-NATO lidera zemlje. Njegove veze s Manafortom prvi je puta TIME-u saopštio bivši saradnik crnogorske vladajuće elite, koji je kazao da se američki konsultant sastao s Medojevićem kako bi razgovarao o mogućem konsultantskom poslu u jesen 2016. godine.
U početku se to činilo nevjerovatnim. Zašto bi jedan od najistaknutijih svjetskih političkih savjetnika – još uvijek svježeg od vođenja republikanskom predsjedničkom kampanjom – razmotrio saradnju s grupom koju vide kao pro-ruski upstars u balkanskoj zemlji od 600.000 ljudi?
Viši crnogorski zvaničnik predložio je odgovor. “Ako se Manafort ovdje uključio 2016., to bi bilo samo preko Rusa”, rekao je.
Tada je ruski novac zaista ulazio u crnogorsku politiku. Prema listi sankcija objavljenoj 19. decembra, Deripaska i Boyarkin bili su “uključeni u pružanje ruske finansijske podrške crnogorskoj političkoj stranci uoči crnogorskih izbora 2016.”
U više od deset intervjua koje je TIME sproveo ove godine, zvaničnici i politički lideri u Crnoj Gori potvrdili su da su Deripaska i još jedan ruski oligarh 2016. godine finansirali pro-rusku opoziciju. opozicioni pokret.
Na pitanje o ulozi Manaforta, Medojević, jedan od čelnika tog pokreta, potvrdio je da se susreo s Manafortom kako bi razgovarao o potencijalnom partnerstvu u jesen 2016. godine. to. Međutim, u nekoliko naknadnih razgovora, on je odbio da govori o sastanku, rekavši da su njegovi kontakti na Zapadu legitimni i poziva novinare da ne objavljuju njegove početne komentare.
Za Medojevića i ostatak opozicije izbori u Crnoj Gori nisu išli glatko. Dan prije glasanja, grupa muškaraca uhapšena je i optužena za planiranje rušenja crnogorske vlade, atentata na njenog lidera i silom preuzimanja vlasti – a sve to uz obilnu pomoć iz Moskve. Crnogorske vlasti kasnije su optužile dva agenta ruske vojne obavještajne službe za osmišljavanje navodnog državnog udara. Nekoliko čelnika opozicije u toj zemlji, uključujući Medojevića, trenutno se sudi za optužbe koje proizlaze iz navodnog pokušaja državnog udara.
Sljedeće godine, crnogorski parlament je u velikoj mjeri ratifikovao članstvo u NATO-u, dok su proruski demonstranti protestvovali ispred sale gdje se održavala sjednica. Rusko ministarstvo vanjskih poslova kazalo je kako poslanici iz Crne Gore”gaze sve demokratske norme i načela”. Sada, Crna Gora je zaštićena članom 5. saveza, koji poziva sve članice NATO da podrže svaku državu koja je napadnuta.
Ovog ljeta, predsjednik Tramp je osporio tu odbranu. “Crna Gora je mala zemlja s vrlo jakim ljudima”, kazao je, nakon što ga je Fox News pitao u julu da SAD dođu u odbranu Crne Gore. “Oni su vrlo agresivni ljudi, oni mogu postati agresivni, i čestitam, vi ste u trećem svjetskom ratu.”
Poznate nepoznanice
Ostaje nejasno da li je Manafort u 2016. godini pružao bilo kakve usluge u Crnoj Gori. Njegovi advokati poriču da je te godine za crnogorske političare radio bilo kakav posao. Niti je jasno je li Manafort dugovao Deripaski i, ako je tako, koliko. Sud u Virdžiniji osudio je Manaforta u avgustu za osam optužbi za bankarske i poreske prevare povezane s njegovim lobiranjem u Ukrajini; njemu će biti presuđeno u februaru.
Boyarkin, sa svoje strane, poriče da ima bilo kakve veze s crnogorskom politikom. Kada se TIME susreo s njim u Grčkoj, rekao je da nije radio za Deripasku od kraja 2016. godine. U saopštenju od 19. decembra iz Ministarstva finansija navodi se da Boyarkin “direktno izvještava Deripasku i vodi poslovne pregovore u ime Deripaske.”
Ti pregovori, koji uključuju rudarske poslove u Africi i fabrikama u Evropi, bili su od drugoga značaja za američke istražitelje kada su prošle godine kontaktirali Boyarkina, kaže on. Htjeli su znati o njegovim vezama s Manafortom i “privatnim sastancima” koje je ponudio Boyarkinu i njegovom šefu. “Pitali su o svemu tome, da”, prisjeća se operativac. Još jednom kaže da im je rekao da se izgube.
izvor time.com