Velik, veći, najveći

Za aktuelno.me

Piše: Lidija Vukčević Vučurović

Teško bi bilo navesti sve naše gluposti, zadrtosti, nepredvidljivosti, sve naše pogreške i krive korake u onome što nejednako nazivamo i poimamo kolektivnim i povijesnim pamćenjem. Najčešće, kao i većina ljudi patimo od simptoma tzv. naknadne pameti. Vrlo smo brižni kad  se netko od znanstvenika ili umjetnika sjeti obilježiti razdoblje ili godišnjicu značajnog autora, naučnika, izumitelja, pisca, slikara… No još nismo stigli do onog stupnja društvene svijesti  koja bi imala ugrađen kod prepoznavanja i vrednovanja važnih događaja i ličnosti i osobnosti, snažnih  i nezamjenjivih autoriteta u polju znanosti i kulture.

Prošla je godina vrvjela takvim datumima, na južnoslavenskom kulturnom i znanstvenom polju. Tu smo prvaci zaborava.

Najprije, dvjesto i deset godina od rođena Petra II Petrovića Njegoša. Crnogorska se javnost – koliko znam – samo prigodničarski odnosi prema svom prvom romantičarskom poeti. Samo je Dimitrije Popović, svjetski poznat slikar i pisac, priredio hommage ovom rodonačelniku crnogorske moderne kulture, svojim ciklusima  i grafičkim mapama, te uprizorenjem ljubavnih stihova u Biljardi na Cetinju ovoga ljeta, i u CANU  izložbu grafičkih mapa. Ne znam da je nešto slično bilo koja druga značajna kulturna institucija u Crnoj Gori. S izuzetkom Fakulteta za crnogorski jezik i književnost koji svake godine organizira slavistički znanstveni skup Njegoševi dani, koji je osim Njegošu, posvećen i svim  drugim značajnijim autorima, filolozima i književnicima slavenskoga svijeta. I sama sam bila dva puta sudionica na ovom skupu, izlažući o Njegoševoj refleksivnoj poeziji i o prozi Mirka Kovača.

Ipak, od prošle se jeseni slavi dva dana kao državni praznik datum rođenja Njegoša. To je pohvalno, no Njegoša bi osim prigodničarski, trebalo uvesti u sve nastavne programe, ne samo fakultetske i gimnazijske. Jer način na koji se sada crnogorska prosvjetna kultura bavi Njegošem vrlo je fragmentaran. Plediram za to da se izučava Njegošev jezik, ne samo njegova književnost – iako je to jedno bez drugoga nemoguće – kako su razdvojili ove predmete u crnogorskim školama. Time bi Njegoš postao naša trajna jezička i kulturna stvarnost. Onako kako je to France Prešern postao u slovenskoj kulturi, nezamjenjiva tradicijska ali i suvremena vrijednost.

No,  ipak je jedan  skup svakog ljeta svojevrstan hommage crnogorskom pjesniku Ristu Ratković koji je rođen prije sto i dvadeset godina. To su Ratkovićeve večeri poezije. Na taj se crnogorska kulturna povijest odužuje svojem  pjesniku modernisti i avangardisti okupljanjem regionalnih pjesnika. Nećemo govoriti o stvarnoj umjetničkoj vrijednosti poetskih laureata ovih večeri. Ni o moralnoj. Uvid u popis dobitnika te nagrade otkriva  jedno ime kojemu tu nikako nije mjesto:  Radovana Karadžića. Da ne bismo bili odviše kritični, recimo da su mnogi nezasluženo, ni svojom poetikom  ni svojim moralnim habitusu u društvu laureata.

Hrvatskoj se kulturi, koja itekako brine o svojim velikanima, omaklo nekoliko puta da konačno usvoji svojeg zavičajnika, Nikolu Teslu. Začudo da je beogradski milje posvojio njegovo ime za naziv surčinskog aerodroma. Nije mi jasno da je Franjo Tuđman bio važniji, u međunarodnim okolnostima prepoznavanja, nego jedan Nikola Tesla za imenovanje zagrebačkog aerodroma Pleso. Prošle se  godine  ispunila osamdeseta obljetnica od smrti Nikole Tesle,  koji je najveći dio svoga života proveo u dobrovoljnom egzilu, na njujorškom Menhetnu. Uglavnom su Tesline obljetnice slavili znanstveni krugovi. Rijetko je tko od političara priznao njegov eksperiment kao jedan od najiznimnijih i najspektakularnijih u povijesti, dakle i najrevolucionarnijim.

Zagreb se odužio makar donekle Tesli spomenikom u blizini istoimene ulice, koji je izradio veliki Ivan Meštrović. I time makar donekle sprao sram što je Teslu udaljio i iz udžbeničke i iz kulturno-znanstvene literature. I hrvatski su i srpski filmaši snimili filmove o ovom znanstveniku čudaku. Jednom ga je uprizorio Rade Šerbedžija, drugi puta Petar Božović.

No, malo skromnosti ne bi bilo na odmet hrvatskome znanstvenome krugu. Sada, kad se ispunja petsto godina od smrti Marka Marulića, oca hrvatske književnosti, sad je naknadna pamet odlučila postaviti zahtjev svjetskoj baštini da ovaj pisac postane njen neizostavni pripadnik, da bude europski brend uz rame Šekspiru, Geteu ili Bajronu. Ovi su autori stoljećima prepoznavani kao vrijednosti, prevođeni su i citirani, u nastavnim su programima i na sceni kazališta. Treba znati da je Marulić preko 80 posto svojih djela pisao na latinskome, kao uvjereni pripadnik humanizma. Ovaj je jezik zapostavljen i gotovo zaboravljen, a o hrvatskome, malom i rijetkom evropskom jeziku, kako ga tretira francuska filologija- uz novogrčki, dač, irski ili slovački- malo tko u zajednici evropskih naroda zna išta. Tu bi, umjesto ideje da se Marulić postavi uz bok  evropskim humanistima, bilo mudrije da se znatno više njegova književna baština unese u nastavne programe, ne samo klasičnih gimnazija, nego svih općih ili stručnih škola. I poprati stručnim komentarima, jer njegov je starohrvatski nerazumljiv suvremenim srednjoškolcima.

No da se vratim Tesli. U zaključnim poglavljima svojeg životopisa piše i o bolesnom iskazivanju nacionalizma i patriotizma, baš u vrijeme Velikoga rata:  „Dokle god bude različitih nacionalnosti, biće i patriotizma. Taj osjećaj mora biti iskorijenjen iz naših srca prije negoli se uspostavi trajni mir. Njegovo se mjesto mora ispuniti ljubavi prema prirodi i znanstvenome idealu. Znanost i otkriće velike su snage koje će dovesti do njegova okončanja“.

Treba li reći da je najveći dio Teslinih fizikalnih i tehničkih otkrića najprije testiran u vojsci? Zar to nije ironija koja je sustigla čovječanske namjere ovoga genija?

Ove su godine i obljetnice života književnog i generacijskog  trolista koji je, po mom skromnom uvjerenju, svojim literarnim opusom i književnim kazivanjem najvažniji u književnoj tradiciji južnoslavenskih prostora: dvojica, Miroslav Krleža i Miloš Crnjanski, vršnjaci su, rođeni prije sto i  trideset godina. Godinu je stariji Ivo Andrić, koji je jedini s ovih prostora i zasluženi nobelovac. Kad bi hrvatska, srpska i jugoslavenska književnost imale u dvadesetom stoljeću samo ovu trojicu velikana, bile bi na razini istodobne njemačke, francuske ili američke književnosti. Kažem ovo bez pretjerivanja i nakon višegodišnjeg pomnog izučavanja ovog trojca. Ne znam postoji li u srednjoevropskim književnostima, češkoj, poljskoj ili austrijskoj, toliko uvjerljivih antimilitarističkih poglavlja i djela kao u pripovijetkama Miroslava Krleže ili romanima Miloša Crnjanskog, o Prvome svjetskome ratu. Ili tako fascinantnih literarnih slika iz vremena vladavine Otomana, kakve se otvaraju sa čitanjem Andrićevih romana i pripovijedaka.

Zato mislim da bi nadobudni predlagači, trebali  ove novije književnike, autore  sjajnih stilizacija i posvećenike zanatu pisanja, uvesti kao svjetske, ne samo evropske brendove. Zasad  neću govoriti o  kasnijim piscima s ovih prostora, kao što su to Ranko Marinković, Vladan Desnica, Mirko Kovač ili Danilo Kiš. Zadnja dvojica su prepoznati i priznati u svijetu. Ne znam koliko su njihova djela zastupljena u programima. U crnogorskima za gimnazije, citirani su Kiševi Rani jadi kao ogledni primjer lirske proze. Bit ću neskromna pa reći da sam i ja, za sve vrijeme 90ih uvodila fragmente Kovačeve esejistike, Kiševe proze i Andrićevih romana, pod rubriku svjetska književnost. Nitko se od mojih nadređenih niti savjetnika nije protivio. Radila sam i sama kao mentorica, vodila programe stvaralačkog pisanja.

No, moram vam reći jednu duboko poraznu činjenicu. Već početkom druge nastavne godine moga  mandata na francuskome Universite Stendhal u Grenoblu, u drugoj godini trećeg milenija, zatekla me neugodna situacija. Osamdeset posto naših knjiga, hrvatskih, crnogorskih, srpskih, slovenskih, makedonskih, albanskih, uklonjene su iz fakultetske biblioteke. Moja šefica, predstojnica Odjela za slavenske jezike i književnosti objasnila mi je da je to posljedica digitalizacije i manjka interesa za  studije ovih jezika i literatura. Pritom je stavila ruku na grudi zaklinjući se kako je isto toliko knjiga uklonjeno i iz njenog područja, rusistike. Ja se nisam predala. Knjige koje su skinute s polica i koje su stajale  natrpane jedna na drugu, nisam dopustila da završe u smeću ili kakvoj socijalnoj biblioteci, nego sam s jednim od studenata prenijela u lektorsku sobu, na prazne police. Od vrha do dna sve smo zidove ispunili knjigama. No zbilja te francuske situacije razbistrila mi je mnoge iluzije. Da smo važni, da smo čitani, da nas citiraju, da nas izučavaju. Ostaje mi utjeha da su moji i kasniji studenti svih i naraštaja i  programa, dobili važne informacije o nama ne samo iz enciklopedija nego i iz beletristike.

Toliko o našim fantazijama, o našim deluzijama, o našim komparacijama. Usto, postoji čitav studij na našim fakultetima koji je posvećen tzv. komparativistici. Ona je utemeljena na ideji da se srodni književni pokreti i programi javljaju u isto ili slično vrijeme u većini evropskih literatura, pa tako i u našima, južnoslavenskima. Nisam baš pristalica te ideje: povijest nacionalnih književnosti pokazuje s koliko kašnjenja stižemo na mnoge evropske književne realizacije. Usto, neću podsjećati koliko je nacionalnih književnosti tek sa socijalizmom dobilo svoj jezički i literarni identitet. Stoga nemojmo pretjerivati, budimo skromni, ali marljivi. Učimo od tzv. velikih: čuvajmo svoje vrijednosti ne samo u obljetnicama i simpozijima, već najprije u pomnom izučavanju umjetničkih ostvarenja. Ali, slavimo svoje autore, ne samo obljetnički. Učimo iz njih, studirajmo ih, usvajajmo njihove ideje. Tako će tradicija postati živa, a prevladane i nazadnjačke ideje suvremenosti, otpast će i ostati na smetlištu ideja.

Naslovna fotografija: Dimitrije Popović, iz ciklusa Između kamena i neba