To se zove težina

Piše: Željko Vukmirović

Teško je za ozbiljno shvatiti nastupe Jakova Milatovića. Stvarno, težina. Mladić koji se ni kriv ni dužan obreo u ulozi predsjednika Crne Gore, a to mu se zaista mora priznati, ne prestaje da iznenađuje svojim izjavama. Sve do mjere neprijatnosti. I tako, valjda uvjeren da su mu svi govori istorijski, nekako zaista predsjednički, “ono nevjerovatno”, jednostavno uvredljivo gazi. Doduše, ponajviše zdravomisleći svijet.

Ovoga puta, za period srpskog šovinizma prezentovanog u januaru mjesecu, sačuvao je – “Crna Gora jednako pripada svima nama”. O tome, kakve veze imaju Crnogorci sa stavovima uhljebljenika Dragovića i Radunovića ili čuvenog gubitnika, a sada predsjednika Skupštine Mandića, vjerovatno nikada nećemo saznati. Ono što je izvjesno je da Crna Gora, bar prema izrečenom stavu zvaničnog predsjednika države, mora biti trpeljiva, pomirena sa dnevnim dozama urušavanja.

Iz Milatovićevog stava, posebno je bisernog karaktera konstatacija pripadanja Crne Gore “svima nama”. Prvi nalet ovog jezičkog sastava ponajprije obezbjeđuje mjesto srpskom šovinizmu. Poslije već Dragović, Radunović i Mandić mogu da ulete kad god hoće. Sa sve razvaljivanjem vrata bilo koje priče o multinacionalnom, multietničkom i multireligijskom suživotu i uvažavanju. I to im Milatović ‘ladno daje za pravo. A i svima sa te blagajne.

Dobro, shvatili ste. Preciznost i tačnost su vrline. Ipak, novi standardi u obavljanju političkih funkcija u Crnoj Gori su uspostavljeni. I tu Crna Gora, bar prema podijeljenim ulogama u izvršnoj vlasti, zasigurno nije prioritet. Osim u domenu lokacije poligona za iživljavanje. A tu već za bilo koji oblik zajedništva, ukratko, nema mjesta.

Iz ove priče, naizgled, Spajke se izvukao. On pali i žari po inostranstvu. Hedž fondovi, kriptovalute i te fore. A i to inostranstvo se nameće kao daleko bolji i neobavezujući prostor kretanja od ovog crnogorskog. A i ko zna? Možda opet naleti na neku Francuskinju, Indonežanku, Kineskinju… Jer, upravo je Spajke, nabrajanjem nacionalnosti svojih bivših djevojaka svojevremeno objašnjavao kako on nema veze sa nacionalizmom. Zato je, bez obzira na očigledno odloženi razlaz sa Milatovićem ili primoranost na saradnju sa Vučićevim radnim osobljem na tlu Crne Gore, svoje veze sa važećom izvršnom vlasti i političarima srpske šovinističke provenijencije obilježio upornim ćutanjem. I tako im dao za pravo.

Od pripadnosti svih nas ovoj priči nema ništa. Podijeljenost u Crnoj Gori je markirana. A takva Crna Gora zasigurno ne pripada svima nama.

Zato, zaista je teško ozbiljno shvatiti predsjednika Milatovića.

Čak, to se zove težina.