To majka više ne rađa

Za aktuelno.me

Piše: Nebojša Redžić

Koliko je potrebno dritana abazovića da bi se uništila jedna država, urušio njen pravni poredak i ekonomija, obezličile sve tradicionalne vrijednosti i dao podstrek procesu asimilacije generisanom iz susjedne države? Za malenu Crnu Goru, ionako slabašnu i ranjivu i prije 43. Vlade koju je predvodio politički pajac zvaničnog Beograda, izgleda da je bio dovoljan jedan, sa par sebi sličnih.

Za dobre stvari u nekoj državi, nekima je potrebno mnogo više vremena od nepune dvije godine, Dritanove. Ne i Hrvatskoj. Za dvije godine ušla je u Šengen zonu, uvela euro na velika vrata, dobila bezvizni režim za SAD. Crna Gora je za isti taj period dobila kleronacionalističku vlast, poklekla pod teokratijom, dočekala anarhiju i zaustavila svoj evropski put.

Htio je maleni Dritan, podstaknut iz ideološkog centra “srpskog sveta” i mnogo više od toga. O, da. Dva velika projekta sa kojima je trebalo dokrajčiti Crnu Goru, a koje nije uspio sprovesti zbog lošeg tajminga, bili su Otvoreni Balkan i popis stanovništva po mjeri popova crkve Srbije i naciste Aleksandra Rakovića. I sada će zbog toga morati na ispovijest – malo Prletu Periću, a malo više Aleksandru Vučiću.

Ni Izvještaj Evropske komisije nije mogao sažeti svu tu skupinu antidržavničkih poteza jer su vjerovatno i evropski zvaničnici sluđeni pred izazovom da definišu činjenje zvaničnika jedne države koji su učinili sve da institucionalno srozaju vlastitu zemlju i ponište čak i ona skromna dostignuća koju je imala prethodna vlast. Štoviše, ako se i njima učinilo ono što svi već znamo – a to je da su Dritan and comp Crnu Goru željeli dokrajčiti po zadatku svojih mentora iz Beograda, onda su ljudi – ako ne u Izvještaju, a ono za sebe – mogli samo da konstatuju kako je to presedan u političkoj praksi evropskih država.

U Izvještaju, koji obično šturo i suvoparnim rječnikom dijagnosticira stanje u nekom društvu, konstatovano je da nije ostvaren napredak u reformi pravosuđa, kao i da se “sudski sistem i dalje suočava sa dubokom institucionalnom krizom”. Konstatovali su da to “dovodi do slabog vođenja i upravljanja, nedostatka strateške vizije i lošeg planiranja, što utiče na sposobnost zemlje da obezbijedi pravdu.

Ograničen napredak ili izostranak napretka konstatovani su i u gotovo svim drugim oblastima. Za vladavinu Abazovića i njemu odane klike, evropljani naprosto nijesu uspjeli pronaći nijednu novu riječ. Nešto poput “veleizdaja”, “udar na vlastitu državu”, “mazohizam bez presedana” ili nešto slično.

To majka više ne rađa, to se nikome drugom ne događa, rekli bi oni čiji rječnik nije tako krut kao evropski.

Veleizdajnik bez presedana

Opskurni lik kome se proces odvajanja zadnjice od premijerske fotelje otegao na 14 mjeseci, za početak je tražio da mu se policijsko obezbjeđenje dodijeli i za naredna tri mjeseca. Zna mališa da će mu prvi izlazak na ulicu bez obezbjeđenja biti rizičan. Samo se treba nadati u Boga da će mu neprijatnost koju će mu prirediti prvo suočavanje sa građanima, biti adekvatno blagodetima koje je on sa svojom Vladom donio Crnoj Gori. Da će temelji njegovog fukarluka biti poljuljani u istoj mjeri koliko je on temeljno urušio Crnu Goru potpisujući veleizdajnički akt sa Porfirijem Perićem.

Od njega proklamovana “ruka pravde” kao metafora za krađu učinka Tužilaštva za vlastite političke potrebe, konačno bi mu se mogla vratiti poput bumeranga. Desetine su poteza s one strane zakona koji bi se u državi vladavine prava mogli vezati za Abazovićevo ime. Počev od “spaljivanja” cigareta i mogućeg učešća u OKG u kojoj je njegov klupski drug Rade Milošević, pa do bahatog rušenja Ustava kada su oduzimana predsjednička oblašćenja Milu Đukanoviću i konačno – do antiustavnog i veleizdajničkog čina kakav je sramni “temeljni ugovor”.

Za početak, Tužilaštvo bi se moralo uskoro odrediti o tome hoće li doskorašnji premijer Dritan Abazović i nekoliko ljudi iz njegovog okruženja biti saslušani za pokušaj krijumčarenja narkotika, nakon što je prije desetak dana Forenzički centar završio analizu uzoraka ulja industrijske konoplje uzetih iz magacina kompanije „Hanf pharma“ iz Podgorice i, kako je pisala Pobjeda, utvrdio da sadrže čak 150 procenata više sadržaja THC (psihoaktivna supstanca) od dozvoljenog, zbog čega se ovaj proizvod tretira kao droga, odnosno narkotik.

Abazović i njegova Vlada na sjednici 20. marta usvojili su odluku koja je proglašena tajnim podatkom i dodijeljen joj je stepen tajnosti „INTERNO“, a kojom je Upravi prihoda i carina naloženo da hitno i bez ograničenja sprovede postupak izvoza ulja od industrijske konoplje kompanije „Hanf pharma“, iako je imalo mnogo veći sadržaj THC od dozvoljenog.

Čelnici Uprave prihoda i carina, kako je ranije objavljeno, odbili su da postupe po odluci o izvozu ulja koju je donijela 43. Vlada, jer nijesu bile pribavljene sve neophodne saglasnosti.

Nakon ovoga, valjda će ruka pravde učiniti da se pred pravosudnim organima počnu ređati suđenja za sva nepočinstva izvršne vlasti iz vremena kada je njome rukovodio Abazović.

Sotona i Dritan

Dritan Abazović je već nekoliko dana politički mrtvac. Zbirka njegovih nedjela danas je zaostavšina koju će – htjela to ili ne – preuzeti poput prćije koju nosi svom partneru zvanom Zapad, Vlada Milojka Spajića. Sa pet potpredsjednika, 17 Ministarstva, 42 državna sekretara, gomilom novih savjetnika, stručnjaka po ugovoru, sekretarica, vozača, ljubavnica i momaka koji štite sadašnje i bivše, moraće Milojko da se suoči sa sabranim nedjelima malenog Dritana kome u zbirci sa takvim nazivom u novijoj crnogorskoj istoriji može konkurisati valjda jedino Risto Sotona Radović.

Iako politički mrtav, Dritan Abazović ni u varijanti obdukcije njegovog kompletnog učinika na čelu Vlade nije zaslužio da se o njemu kaže nijedna lijepa riječ. Naprosto zato što dobrih djela njegove Vlade – nije bilo. A ni odnos prema mrcima u Crnoj Gori više nije isti. Zasluga je to društvenih mreža koje su učinile da istina o bivšem, veoma brzo izađe na viđelo. Recimo, nedavno sam pročitao morbidnu misao da za nekim preminulim, u istom danu kada je “otišao”, obavezno treba “povući vodu”. Ne znam može li se za Dritanom učiniti nešto tako, ali nema nikakvog spora da barem 80% građana Crne Gore ima nepodijeljeno mišljenje da je Dritan Abazović zagadio ovdašnji politički prostor, kontaminirao ga lažima i nepodnošljivom količinom politikanstva, unizio ga “multipraktik” logikom komentarisanja svega i svačega u beskrajnim monolozima pred podobnim novinarčićima. On je obesmislio i riječ i djelo i pojavu svih koji se bave politikom i zamislio sve one koji i danas traže odgovor na pitanje kakva je to guba, nesreća ili poplava na površinu mogla izbaciti jednu takvu političku figuru.

Za Dritanom neće žaliti niko. Ni oni koji su glasali Uru – jer su se oni već dozvali pameti – ni oni za koje je radio – jer će Perić i Vučić brzo pronaći nekog novog i poslušnijeg – ni oni kojima je služio – pedofilska popovska elita crkve Srbije kojoj Abazovićeva “ruka pravde” nikada nije ni bila namijenjena. Zažaliće jedino oni koji, zato što više nema Dritana, ponovo postaju niko i ništa i koji će dio života proveden sa njim pamtiti kao parče raja u kome su državnim novcem i Vučićevim Judinim srebrenjacima, sanjali uživo dječačke snove i fantazije.

Dritan Abazović će ući u vječnost političkog beščašća. Njega nam je Bog samo na tren pozajmio da bismo vidjeli kako to izgleda kada politička ništica postane neko, da bi ga ubrzo potom ponovo vratio u ništavilo. Sa njim je Crna Gora postala mnogo loše mjesto za život, sa njime na čelu Vlade stradali su i čast i pravo i sloboda, sa njim je izdaja pokušana biti izdignuta na pijedestal vrline, iz njegovih usta sijano je samo zlo i pakost.

On je, naprosto, nešto najgore što se dogodilo Crnoj Gori u hiljadugodišnjem trajanju, za njega su i okupatori bili dobrotvori. Dritana neizostavno treba staviti u udžbenike – da djeca već na početku shvate kakav ne treba biti i nauče da razlikuju dobro od zla čiji je on bio vjesnik. Ne ponovio se. Nikome.