SrBska Sparta

Piše: Balša Knežević

Kada bi prosječnog ’’vjernika’’ takozvane Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori pitali koliki je njegov stepen povjerenja u ovu paravjersku organizaciju, bio bi vjerovatno spreman da se bez ikakvog razmišljanja o suštini dogme ili o obimu sopstvenog neznanja i grjehova, zakune u život da većeg vjernika od njega (ili nje) nema na ovim prostorima. Pri tom bi u najmanju ruku desetak puta ponovio ono čuveno ’’Ostroga mi’’ ili ’’ovoga mi krsta’’, uz teatralnu objavu da nema ničega jačeg od ’’vjere prađedovske’’.

Mnogo je manje bitno što su velike šanse da ogromna većina prosječnih ’’vjernika’’ takozvane SPC, u narodu poznate kao svetosavska sekta, i ne zna koliko u novom zavjetu ima jevanđelja i koja su. U stvari, prosječan pripadnik SPC i ne zna što su jevanđelja jer ih u suštini odbacuje sa indignacijom ističući da je to nešto što remeti harmoniju njihove ’’vjere prađedovske’’.

Međutim, iako 99 posto litijaša koji su šetali ulicama crnogorskiih gradova u klasičnoj demonstraciji političke subverzije nijesu ni u prolazu čuli za osnovne postulate hrišćanstva i pravoslavlja, to im ni malo ne bi smetalo da vam razbiju glavu i u najmanju ruku prijete klanjem ako vaši pogledi na svijet odudaraju od onog ’’pravog’’ – svetosavskog.

Kada smo već kod razbijanja glave,  podsjetimo, dva maloljetnika od 17 i 14 godina iz Bosne i Hercegovine, inače mladi sportisti – članovi AK Sarajevo, napadnuti su u subotu veče u barskom naselju Šušanj. Jedan od njih je teško povrijeđen, ima višestruku frakturu jabučne kosti.

Ovo je na žalost još jedan od brojnih slučajeva brutalnog nasilja čiji su akteri maloljetnici, samo što ovoga puta, po svemu sudeći, ne možemo govoriti samo o vršnjačkom nasilju. U ovom slučaju riječ je o nasilju na etničkoj i vjerskoj osnovi, jer su dječaci iz Sarajeva napadnuti isključivo zbog svoje etničke i vjerske pripadnosti. Kako su pojedini mediji objavili, a Portal Aktuelno prenio, osnovano se sumnja da su napadači članovi jednog od brojnih ’’vjerskih bratstava’’, koja su u Crnoj Gori posljednjih godina počela da niču, kao srpsko-ruske pečurke nakon propagandno-kleronacističke kiše.

Kao što to obično biva, takozvana ’’pravoslavna bratstva’’ bliska svetosavskoj sekti i njihovi pripadnici sa gnušanjem su se ogradili od same pomisli da bi njihovi članovi mogli da budu nasilni, sa ponosom ističući da su baš njihova bratstva esencija ekumenizma, tolerancije i međunacionalnog sklada.

U ovom slučaju zaista je nemoguće odmah zaključiti što više zabrinjava – količina licemjerja proizašlog iz nesvijesti pripadnika takozvane SPC ili neizmjeran nivo njihove vjerske nepismenosti i nepoznavanja hrišćanskih i pravoslavnih dogmi.

Jer koliko god novokomponovani ’’vjernici’’ takozvane SPC biraju da budu ’’slijepi pri očima’’ i koliko god puta pomenuli Ostrog, Svetog Vasilija ili Amfilohija Radovića, to nikako ne može izbrisati ksenofobni, nacionalistički i na kraju fašistički karakter ove velikosrpske hegemonističke organizacije.

S obzirom da je ’’vjera’’ postala veoma popularna nakon 30. avgusta 2020. među onima koji do tada nikad uživo nijesu vidjeli unutrašnjost crkve ili hrama, nije ni čudo što se odmah satanizuju svi koji incident koji se desio u subotu veče, makar na nivou sumnji, povezuju sa vjerskim bratstvima. Sve i da maloljetni huligani koji su Crnu Goru obrukali pred regionom, i nijesu pripadnici nekog zvaničnog ’’vjerskog’’ bratstva bliskog SPC, ideologija kojom se hrani njihova mržnja i potreba za nasiljem je ista ona na kojoj je zasnovano militantno svetosavlje koje sanja homogenu veliku Srbiju.

Pripadnici takozvane SPC u najvećem broju slučajeva se ne mogu nazvati ’’vjernicima’’, jer je ova organizacija duboko involvirana u politiku, nacionalističku, velikosrpsku ideologiju i kao takva u startu krši sve postulate hrišćanske, samim tim i pravoslavne doktrine o ekumenizmu i toleranciji. Stoga i ne čudi što što prosječni politički svetosavac, umjesto jevanđelja, Isusa, apostola (ne ovih Zdravkovih), kao neizostavan dio svoje koreografije i folklora ima Ratka Mladića, Radovana Karadžića, Arkana i stihove kao što su ’’nož, žica, Srebrenica’’ ili ’’Kukaju Turci, leleču bule’’. I sve to pravdaju nekim tradicionalnim vrijednostima.

Za one koji uporno takozvanu SPC predstavljaju kao vjersku, a ne političku organizaciju, valja podsjetiti da se upravo za ovu paravjersku ispostavu vezuju isključivost, ksenofobija i otvorena mržnja.

Popovi SS nijesu sveštena lica – to su operativci u mantijama koji su aktivni u političkom životu koliko i svi ostali partijski funkcioneri u Crnoj Gori. Njihovi sljedbenici su se okupljali ispred baze u Podgorici kodnog naziva Hram Hristovog Vaskrsenja kad su krajem 2019. godine krenule političke litije, prozivali ’’ustaše’’ i glorifikovali Ratka Mladića. Njihove pristalice su se krile u istom tom Hramu kada su 2015. izbili veliki neredi nakon protesta političkog prirepka SPC – Demokratskog fronta.

Iako sigurno nijesu popovi zvanično okupljali domaće navijače Srbije pred nedavnu utakmicu sa Crnom Gorom u Podgorici, ista ta ’’SPC ideologija’’ je iz usta stotina huligana glorifikovala Ratka Mladića i rusku agresiju na Ukrajinu, uzgred – takođe pravoslavnu zemlju. Popovi sigurno nijesu odgovorni za vandalski čin skrnavljenja kompleksa Bogorodičinoga hrama na Prčnju, njihova doktrina jeste.

Ideologija takozvane SPC je takođe djelovala kada je 13. jula prošle godine grupa vjerskih ekstremista koje su predvodili članovi klerofašističke grupe ”Zavjetnici Tvrdoš”, nosili trobojke i uputili se prema trgu u centru Nikšića gdje se održavala proslava dana državnosti, u namjeri da izazovu incident.

Kada smo već pominjali incident u Baru, kako da se ne prisjetimo čuvene ’’barske Srbadije’’ koja je pekla prase i četnikovala uz pozamašne količine alkohola, ispred Skupštine 2015. godine kada su funkcioneri DF-a blokirali bulevar Svetog Petra Cetinjskog. Ista ta ideologija koju zastupa takozvana SPC ispisuje parole glorifikacije ratnim zločincima, i kune se u Ostrog ’’da će ubit nekoga’’…

Javna je tajna da SPC za sprovođenje svojih antidržavnih i kriminalno-subverzivnih aktivnosti sve više počinje da kopira model koji se koristi u Srbiji – osniva nacionalistička udruženja, sa tom specifičnošću što se predstavljaju kao ”pravoslavna bratstva”. Najistaknutiji članovi tih bratstava su duboko upleteni u sumnjive poslove sa one strane zakona. Doprinos koji je takozvana SPC 90-ih imala u promociji ratnih razaranja koja su se završila desetinama hiljada ubijenih i ranjenih, kao i milionima raseljenih, je neprocjenjiv.

I nakon svega što je navedeno, a što su nesporne činjenice, pripadnici ove militantne sekte nađu se uvrijeđeni kada neko i posumnja da bi njihova ’’sveta’’ SPC mogla da ima udjela u nasilju koje se događa u Crnoj Gori!?

Nasilje, mržnja, međunacionalna netolerancija su u Crnoj Gori patentirani od strane takozvane SPC! Njihova ’’sveta’’ ideologija nije zasnovana na jevanđeljima, već na ’’Načertaniju’’, ’’Homogenoj Srbiji’’, fašističkim traktatima Nikolaja Velimirovića, govorima Radovana Karadžića, zločinačkim akcijama Ratka Mladića, pozivima na genocid Aleksandra Rakovića, glorifikaciji ruskih zločina u Ukrajini… A najveća relikvija u riznici ’’svetinja’’ takozvane SPC je mržnja prema Crnoj Gori, negiranje Crnogoraca kao naroda, koji su za svakoga iskrenog svetosavskog podvižnika ’’Đilasova kopilad’’ nastala u ’’Brozovom jajcu’’.

I dok su nam zapadni centri moći kao najveću obmanu ponudili mlade površne imbecile, čiji je jedini realni ’’kvalitet’’ bespogovorna poslušnost prema nalogodavcima iz ambasada, takozvana SPC će ostati država u državi koja će i dalje gajiti ovakve vrijednosti ’’tolerancije i ekumenizma’’. Sve dok Crna Gora, zasićena riznicom ”svetosavskih bisera”, ne postane ’’srBska Sparta’’ u kojoj će da ’’leleču Turci i kukaju bule’’, pogotovo ako dođu iz Sarajeva. U toj jednačini zapada, istoka i Beograda, Crnogorci će biti proglašeni za statističku grešku koja je naivno htjela da iza sebe ostavi ideologiju smrti, zla i stradanja sakrivenu ispod zlokobnih crnih mantija.