Poštovani profesore…

Piše: Balša Knežević

G.V.F. Hegel je nesumnjivo jedan od najvećih autoriteta u istoriji filozofske misli, a postoji nezvanični konsenzus da je njegov sistem esencija u kojoj je, uslovno rečeno, inkorporirana čitava supstancija i metodološka dinamika filozofije kao mosta između nauke, religije, metafizike i umjetnosti. Iako je taj sistem, makar po percepciji svakog poštenog Hegelijanca, zaokružen u jednu savršenu dijalektičku cjelinu, ovaj njemački idealista specifičan je i po tome što dijeli filozofsku zajednicu.

Ukoliko ste ljubitelji Hegela i uspjeli ste da se identifikujete sa dubinom njegove sofisticirane ali, moramo priznati, veoma komplikovane filozofsko-dijalektičke metode, to je nešto što ostaje neraskidivi dio, ne samo intelekta, već probija i granice bića i dolazi do samo duha. Sa druge strane postoje oni koji u Hegelovom djelu vide sistem koji – iako zastrašujući u svojoj razrađenosti, obimu i dijelektičkom savršenstvu, predstavlja nešto što je ostalo nedostupno i nerazumljivo – zatrpano u bezdanu jezičko-terminološke konfuzije nastale iz pretjeranog perfekcionizma i želje za intelektualnim obuhvatanjem nečega što je intelektu nedostupno.

Iako to nikad nijesam smio da priznam pred jednim od najvećih, ako ne i najvećim intelektualnim autoritetom sa ovih prostora – Milenkom Perovićem, ipak sam se prilikom jednog od naših ”filozofskih razglabanja” usudio da primijetim da je Hegel možda skrenuo sa puta spoznaje suštine i bića filozofije, zastranio u suvi intelektualni perfekcionizam i beskonačnu trku za detaljima, što ga donekle čini nerazumljivim…

Hegelova filozofija je bila stalna filozofska preokupacija profesora Milenka Perovića, to je čak zabilježeno kao zvanična opaska na Wikipediji. Stoga i ne čudi odgovor koji sam od profesora dobio:

”Očigledno je da nijesi u filozofskoj formi, možda zbog dnevnopolitičkih tema kojima se svakodnevno iscrpno baviš”, odgovorio je profesor nakon moje mini-tirade izvjesno inspirisane nečim što bi najbolje moglo da se okarakteriše kao ”idiosinkrazija prema Hegelu”, ili jednostavno ”frustracijom kao rekacijom na nemilosrdno Hegelijanstvo”.

Nakon te opaske koja je po principu ”okamovske britve” blokirala svaku mogućnost da nastavimo diskusiju o Hegelu, prešli smo na neutralni teren – Karla Marksa, za kojeg smo se usaglasili da je praktična verzija Hegela. Marksističko otuđenje kao bolest modernog svijeta, licemjerje otuđenog Zapada koji je izdao Crnu Goru, bili su sasvim zadovoljavajući teren na kojem je postignut političko-filozofski konsenzus nakon što je dijalektička rasprava o Hegelu ostala bez konačne idejne sinteze.

Ova ”bitka za Hegela” ostala je samo u potencijalu, bez aktuelne manifestacije u formi istinske filozofske rasprave, a odigrala se u Kličevu (opština Nikšić), na terasi kuće profesora Perovića, nekoliko dana nakon promocije njegove posljednje knjige ”Filozofija panađura”.

Koliko sam cijenio profesora Perovića najbolje govori činjenica da sam, jutro nakon što sam se vratio u Podgoricu, otvorio ni manje ni više nego, masno ispodvlačenu Hegelovu ”Fenomenologiju duha”, koju se nijesam usudio da taknem preko 15 godina, još od kad sam položio klasični njemački idealizam.

Donio sam odluku da do sledećeg ljeta kad profesor ponovo dođe u Nikšić, ”razvalim Hegela u paramparačad”, i da u nekom narednom dijalogu budem antiteza u dijalektičkom procesu dolaženja do sintetičkog konsenzusa o ovom velikanu. Taj konsenzus bi, makar u scenariju koji sam zacrtao u sopstvenim mislima, sigurno postigli profesor Perović i moja malenkost. Na zadovoljstvo Crne Gore, cjelokupne filozofske misli i na kraju čitavog kosmosa!

Milenka Perovića zadnji put sam vidio nakon Opštecrnogorskog zbora, 3. septembra na Cetinju, ali iako mi je Hegel bio u podsvijesti, nijesam htio da otvaram tu ”osjetljivu” temu. Pogotovo što sam uočio umor kod profesora koji je ljeto 2023. godine, umjesto zasluženog odmora, posvetio pregalačkom radu na intelektualnom, političkom i religijskom frontu u borbi za Crnu Goru, kojoj je, kako se ispostavilo, bio posvećen svim svojim bićem do samog kraja.

O neumornom borcu Milenku Peroviću govori i načelni dogovor koji smo postigli tog 3. septembra na Cetinju, da štampamo njegovu sljedeću knjigu narednog ljeta… Jer on nije znao za odmor i pauzu kad  su u pitanju predavanja neprocjenjive vrijednosti koja je svake subote u obliku kolumne objavljivao na Portalu Aktuelno.

Ali ako koristimo hegelijansku terminologiju, individualni duh profesora Perovića krenuo je od prirodnog oblika, do samosvijesti, i juče je zaokružio svoj dijalektički put vrativši se čistom duhu… Obogaćen neizmjernim iskustvom, dobrotom, erudicijom, mudrošću i skromnošću kakvu samo istinski filozof, aristokrata uma i duha može da nakupi u svojoj ovozemaljskoj dijalektičkoj borbi.

Ne žalim zbog smrti filozofa Milenka Perovića, jer takvi duhovi ne umiru… Oni ostaju kao stubovi budućih ideja, ugrađeni ne samo u biće Crne Gore već i u kolektivni, opšti istorijski duh čitavog čovječanstva. Žalim zbog neostvarnih planova… ali prije svega ostaje tuga zbog smrti iskrenog prijatelja i dobrog čovjeka… čovjeka sa rijetkim entuzijazmom, predanošću, koji je bio otjelotvorenje istinske borbe za uzvišene ideale – ne samo u teoriji, već u praksi, u načinu na koji je hodao, govorio i načinu na koji se držao i živio…

Ako se ponovo vratimo Hegelu, koji je govorio da ”ne postoji ljudska priroda” i da je ”čovjek samo ono što čini”, onda Milenko Perović prevazilazi rigidne norme koje je postavio velikan klasičnog njemačkog idealizma. U Milenkovom slučaju prelazimo u ravan poetičnog Kjerkegorovog ”viteza vjere” i čak Ničeovog nadčovjeka, ili ”svečovjeka” Fjodora Dostojevskog…

Ali za svakog iskrenog neoplatoničara, kojima po filozofskim afinitetima zasigurno pripada i autor ovog teksta, Milenko Perović će ostati oličenje Sokrata, odnosno svih uzvišenih vrijednosti koje simbolizuje ova gotovo metafizička figura.

Na svu sreću, za razliku od Sokrata, profesoru Peroviću nije trebao neki novi Platon da bi iza sebe ostavio dubok pisani trag, a o značaju njegovog djela tek ćemo imati prilike da svjedočimo u narednim godinama i decenijama.

Jer ljudi kao Milenko Perović ne umiru, oni žive kroz svoje djelo, ideje, ideale koji odzvanjanju kroz hegelijanski čisti duh i usmjeravaju one koji su spremni da čuju…

Foto: Sa promocije knjige ”Filozofija panađura” profesora Milenka Perovića 22. avgust 2023. godine, Nikšić