Pomirenje po receptu četnika iz Pljevalja brutalno je nasilje

Piše: Andrej Nikolaidis

Pljevlja su postala inkubator u kojem se razvija nova društvena realnost Crne Gore. Kao što je to i Nikšić. I Budva. I Šavnik…

Čitava je Crna Gora, zapravo, postala centar za inovacije. Što teško da može iznenaditi bilo koga. Svakako ne one koji su svojim naporom i voljom stvorili uslove za razvoj Crne Gore na načelima takozvane „alternativne istorije“, „alternativne demokratije“, „alternativnog evropejstva“…

Prvi čovjek Pljevalja četnike je proizveo u „borce za slobodu“. I izjednačio ih sa partizanima. Tako on i njegovi vide pomirenje.

Dakako, nije riječ o pomirenju. Nego o brutalnom nasilju. Nad živima. I nad mrtvima.

„Ni mrtvi neće biti sigurni ako neprijatelj pobijedi“, piše Benjamin u VI. Povijesno-filozofskoj tezi. Pa dodaje: „A taj neprijatelj nije prestao pobjeđivati“.

Ako se uspijemo probiti kroz diluvijalni šarm njegovoga iskaza, lažni pomiritelj iz Pljevalja kaže, zapravo, sljedeće:

a) Nijemci su se borili protiv partizana. A oni, partizani, bili su borci za slobodu i antifašisti.

b) Partizani su se borili protiv Nijemaca. Njemački vojnici su u Drugom svjetskom ratu bili fašisti i okupatori.

c) Četnici su se sa Nijemcima borili protiv partizana. Iz toga proizilazi da su četnici bili borci za slobodu i antifašisti.

Kako se zove ta logička operacija, Draže ti?

Ta procedura, dakako, nije logička. Nego prevashodno (anti)etička. Ime joj je laž.

Moćna je to procedura. Kafka u „Procesu“ piše: „Od laži se gradi poredak u svijetu“. Kako u svijetu, tako i u Crnoj Gori. Tako i u Pljevljima.

Crveni kmeri su svojevremeno datum kada su osvojili vlast proglasili Nultom godinom: novim rođenjem kambodžanske istorije i istinske tradicije. To je uobičajena praksa totalitarnih ideologija: tvrdnja da istorija počinje sa njima.

Isto, uporno, čini nova crnogorska vlast: tvrdi da crnogorska demokratija i „dugo putovanje u Evropu“ počinje njihovom pobjedom 30. avgusta 2020. Pa taj datum postaje ime prevoznih sredstava. Pa taj datum postaje dan kada je narod navodno izrazio svoju volju, koja ima biti poštovana vječno, bez obzira na rezultat izbora koji će uslijediti. Pa se tako nakon izbora održanih 2023. poziva na poštovanje rezultata izbora iz 2020. Što znači da su svi budući izbori izlišni.

Oni imaju biti potvrda 30. avgusta 2020, ili njihov rezultat neće biti priznat. Vlast osvojena u kontrarevoluciji neće biti predata na izborima – to svakome mora biti jasno. Pa rečeni slavni datum postaje dan rođenja nove, demokratske, inkluzivne, antikoruptivne Crne Gore. Slobodne Crne Gore. U kojoj nema slobode za neprijatelje slobode. Što je, uzgred, sama definicija neinkluzivnosti: nema inkluzivnosti za neprijatelje inkluzivnosti.

Lažni pomiritelj iz Pljevalja je počast onima koji su se borili za slobodu tako što su se sa okupatorom borili protiv boraca za slobodu odao na mjestu na kojem su ih partizani ubili. Zašto to nije učinio na spomeniku četnicima palim u borbi protiv nacista? Ne bi li takav čin potvrdio njegovu tezu o četnicima kao borcima protiv okupatora?

Odgovor je jednostavan. Nije, zato što takvoga spomenika nema. A zašto nema? Prosto. Zato što u Crnoj Gori nema četnika koji su stradali u borbi protiv nacista. Ne postoji bitka koju su četnici vodili protiv okupatora. Čak ni prepad.

Četnici su se borili protiv partizana. Zato su apologete četništva prisiljene da obilaze mjesta na kojima su ovi stradali od partizanske ruke.

Svako dogmatsko tumačenje prošlosti je manjkavo. Naravno da je bilo ljudi koji su se četnicima pridružili misleći da će se tako boriti protiv okupatora. Ali njihova lična tragedija ne mijenja kolaboracionističku bit četničkog pokreta. Kao što lična tragedija mladih Nijemaca koji su mobilisani u nacističke trupe ne mijenja zločinačku bit tih trupa.

Recimo da je nečiji djed bio lopov. Recimo da je bio prisiljen da krade da bi prehranio porodicu. Njegova etički dubiozna pozicija ne može biti riješena tako što će on biti proglašen borcem protiv korupcije a iskaz „ne treba krasti“ tumačen kao podgrijavanje tragičnih podjela.

Pomirenje je potrebno. Uvijek je potrebno. „Pusti neka mrtvi pokopaju svoje mrtve“, kaže Hrist. Prošlost treba ostaviti u prošlosti. Ali ne: mi ono što je trebalo proći neprekidno pretvaramo u prošlost koja odbija da prođe.

Takozvano „pomirenje“ koje se sprovodi u Crnoj Gori suprotnost je pomirenju. Ono je napor da se greška iz prošlosti proglasi za načelo na kojem treba graditi budućnost. Mi vlastite greške legitimišemo kao vjernost greškama predaka. Time vlastito neetičko djelovanje pokušavamo prikazati kao vrhunac etičnosti, kao vjernost tradiciji zajednice. Niko ne čini veću nepravdu precima od onih koji čine tako.