Noćas spalimo iluzije. To je dobar početak

Piše: Andrej Nikolaidis

Danas „kucamo na vrata zaboravljenih asova“.

Poznata vam je ta fraza? Da, postoji istoimeni skeč Top liste nadrealista, a navodno je, dok je Titova Jugoslavija bila živa i zdrava, neki od regionalnih RTV centara emitovao sportsku emisiju pod tim naslovom. Ali se toga čak ni ja – a star sam ko Grčka; gledao sam kako grade piramide, kako so, kao snijeg, pada po Kartagi i kako gori Rim – ne sjećam.

Elem… Danas ćemo se baviti spinovima. Ne „one druge“. Nego „naše“ strane“. Bavićemo se spinovima koji su prerasli u iluzije.

Svakako ste primijetili da ljudi agresivno brane svoje iluzije. Takni mu u iluziju, oči će ti iskopati. Ljudi tako čine ne zato što je to iracionalno, nego upravo suprotno: jer znaju vrijednost iluzija.

One, iluzije, pomažu da se gura kroz život.

Međutim… S vremena na vrijeme svako od nas doživi overdose iluzijama. Onda bude gadno. Onda boli. Isto važi i za zajednice, za imaginarne kolektivne identitete koje nazivaju nacijama.

Mislim da se to upravo dešava građanima Crne Gore.

Stoga, da kao u kakvoj kafani, po završetku pijanke, vidimo šta smo imali…

„Dolaskom Bajdena, sve će se promijeniti“. Sjećate se toga? I, je li se promijenilo? Jeste, ali na gore. Je li vam lakše otkako je Bajdena? Jašta je. Je li stanje demokratije u Crnoj Gori bolje, otkako se izvozom i kontrolom kvaliteta te vrijedne robe u našu zemlju bavi Bajdenova administracija? Pitanje je, dakako, retoričko.

„Rat u Ukrajini ide na ruku Crnoj Gori“. Sjećate li se toga? Na stranu što je takvo što etički repulzivno i pomisliti, kamoli izgovoriti. Šta: sad bi nam baš legla jedna atomska bomba na Kijev, to bi snažno poguralo našu stvar? Na stranu, velim, što je taj spin bio odvratan: bio je i glup. Glupost te teze skoro da je jednaka gluposti čovjeka koji je u stanju biti zadivljen „obrazovanjem“ i „rječitošću“ Božene Jelušić, tim izlivima mediokritetstva ukrštenog sa amoralnošću, stvorenim da zasjene tupost i prostotu.

A sjećate li se, života vam, onoga: „Sve ide po planu: DPS sve drži pod kontrolom“?

A onoga: „Ulazak u vladu sa Dritanom je genijalan potez“. Važi. Bravo, čestitam. Prodao vam je uže o koje vas je objesio.

A onoga: „Treba biti miran oko Temeljnog ugovora, to je dio većeg plana, čije konture ne vidite, ali vam valja vjerovati u njega“. Vjerujem, zato što je apsurdno i te fore, kontate? To je bilo kao da čovjeku koji je osuđen na strijeljanje kažete da odustane od posljednjih riječi, pa će to što ima poručiti familiji, prijateljima, neprijateljima i svijetu – reći kasnije, nakon egzekucije.

Ok, razumijemo se.

Zašto vam sve ovo pričam? Zato što je vrijeme da, recimo koliko noćas, spalimo iluzije. Vrijeme za to je, zapravo, odavno prošlo. Odavno je dockan.

„Suverenistička“ politička elita je potrošena. Kad god da budu izbori, oni na njima neće pobijediti. Na predsjedničkim izborima pobijediće kandidat vlasti, ko god to da bude. SAD više nisu naš saveznik, kamoli zaštitnik. Ta država stoji iza Otvorenog Balkana, u koji ćemo ovih dana biti gurnuti. Otvoreni Balkan je kraj svih iluzija o „evropskim integracijama“ Crne Gore. To znači da u EU ulazimo ili svi, ili niko. Dakle: niko. Otvoreni Balkan znači da ćemo biti ekonomska, kulturna, duhovna i politička kolonija Srbije. Otvoreni Balkan je uspostava „srpskog sveta“. To znači da ćemo biti izloženi eksploataciji i asimilaciji. Ako se i dalje budemo nadali da će nas od kolonijalnog statusa spasiti bivše kolonijalne sile, to znači da smo, povrh svega, i moroni.

Sve to znači da će borba, kome je do borbe, biti dugačka i sa slabim izgledima za uspjeh. Pa ipak, pobijedićemo. Jer ima jedna stvar koju oholi previđaju. Bilo da si sluga ili da si umislio da si gospodar; bilo da te vodi strah ili osjećaj svemoći; sve će pasti. Nema te sile – a to naročito nije bijedna balkanska imperija – koja može slomiti otpor ljudskog duha.

To, takođe, znači da bijes i nasilje nisu saveznici. Nasilje je saveznik silnika a najgori neprijatelj pravednika. Oni žele da postanete nasilni. Bude li tako, biće to njihov najveći trijumf.

Ovo sam već rekao. Ne zamjerite što ću ponoviti.

Za pobjedu nisu potrebne nikakve velike demonstracije; nikakav epski, herojski čin. Odgovor na pitanje „kad ćemo pobijediti“ još jednom leži u umjetnosti. Ovoga puta ne u pjesmi, ne u knjizi.

Nego u filmu. Koji se zove „Opasne veze“ a režirao ga je Stephen Frears.

U tom filmu markiza Isabelle de Merteuil, koju igra Glenn Close, beskrupuloznim lažima i spletkama uništava ljudske živote, onako kako Abazović uništava Crnu Goru.

Na koncu “Opasnih veza” markiza, kao toliko puta do sada, dolazi u svoju počasnu ložu u pariškoj operi. No ovoga puta ne nailazi na srdačne pozdrave i uvažavanje. Ne. Svi prisutni joj s gnušanjem okrenu leđa: čitava sala pariške opere odjekuje od zvižduka upućenih hulji. Markiza odlazi, zauvijek i bespovratno osramoćena.

Crna Gora će od gadluka – za koji smo svi krivi i koji se nije pojavio niotkud, nego su za njega postojali duboki i valjani razlozi, izrasli iz našega samozavaravanja i naših slabosti – koji ju je prekrio onako kako otpad prekrije gradove koje zadesi cunami ili poplava, izliječiti tek onda kada Dritan Abazović, svaki član njegove razbojničke družine, svaki funkcioner njegove partije, svaki vojnik njegovog medijskog servisa, na čelu sa Miodragom Perovićem i Željko Ivanovićem, onda kada ode u teatar, kafanu ili po burek, bude suočen sa javnim građanskim prezirom i jasno iskazanim gađenjem zbog onoga što su počinili.

Dakle: nipošto nasilje. Samo to ne. Nego prezir. Jer prezir je, uostalom, daleko nasilniji od nasilja.

Ako ovo društvo nema snage, odvažnosti i iskrenosti čak ni za to; ako će “suverenističke” patrije i dalje sarađivati sa onima koje nazivaju izdajnicima, kad god im se učini da ih niko ne vidi; onda ništa.

Onda je sve onako kako je i trebalo biti.