MARKO VEŠOVIĆ: Nešto kao dnevnički zapisi (17)

Za aktuelno.me

Piše: Marko Vešović

20.7.

MILA PERANOVIĆ  1905–1938

Možda nisam zaboravio sav svoj život. Možda sam zaboravio kako da ga se sjetim. Na groblju Sv. Josipa sjetio sam se da mi je Gordana iz novina čitala osmrtnicu Slobodana Đurasovića koji se ubio iz pištolja. Rekao joj je, ne znam više ko, da je po povratku u Sarajevo izgubio stan. Kasnije  sam doznao da je to bila laž, ali jesu mi pričali mnogi da je ostao posve sam.

Bio je jedan od najomiljenijih ljudi u gradu, koji je znao i koga su znali hiljade Sarajlija i ne vjerujem da ga je iko ikada i zbog čega mogao mrzjeti. Nakon rata obreo se u pustinji, i jednim metkom odbacio neživot.

Kao profesor Treće gimnazije Đuras je bio jedna od sarajevskih legendi. Ne jedan njegov  bivši đak pričao mi je da su na njegovim časovima mogli doznati mnogo šta od onog što nije bilo propisano programom. Uđe u razred i kaže: „Danas ćemo raditi Čarlsa Bukovskog“. „A to se jedino i pamti“, rekao sam.

Đuras je sa mnom – ne nego ja s njim, jer sam, vo vremja ono, bio nitko i ništa, a on veoma poznat – studirao jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik. Omiljen kod svih, pametan, duhovit, zgodan, plavih očiju, poznat kao dobar fudbaler, mora da su mu, u dane kad je u nas planula seksualna levorucija, žene same sjedale na čunu.

Koliko mi je poznato, nikad se nije ženio. Možda ne bih ni ja, da sam bio na njegovome mjestu. Divno je bilo ogledati se u očima žena  i znati da svaka vidi pravog Slobu, nikad patvorinu. Đuras je vazda igrao sebe,nešto kao Pavle Vujisić u filmovima.

Prve dvije godine studija, znao me zaustaviti na hodniku, štipnuti me obraz, jer sam, u poredbi s njim, zaista bio đetušče, i pitati me:„Što si tužan, golube?“

Mada je, od višestrukih uspjeha, mogao biti mladalački slijep za sve oko sebe, od svih devedeset mojih kolega sa grupe, jedini je Đuras zapažao tugu jednog seljačeta izgubljenog u velikome gradu. Kad sam joj ovo pričao, Gordana  je rekla: to  se ne smije zaboraviti.

Gordana me upoznala kao gotovog čovjeka i teško je mogla povjerovati u moj autoportret onog Marka čiji se život, prve dvije godine studija, sastojao od golih osujećenja. Onog Marka koga je Đuras zvao golubom i pitao ga što je tužan u vrijeme kad ga je njegov najbolji prijatelj Rajko Nogo zvao mračnjakom iz Papa.

Tako mu je bilo najlakše, kazala je Gordana. Koja nije zaboravila, jer je znala da se to ne smije, kako me 1992. godine Đuras doslovno dva dana ganjao po Sarajevu, i napokon me uganjao da mi pokloni, za Ivanu, sedam ili osam kockica maslaca plus čokoladu.

Gledan očima koje sam ponio iz Crne Gore, Đuras je živio u skladu svojim imenom, bio mu posve dorastao, što dokazuje i njegova smrt. Jer naška poslovica veli: pravi ljudi žive koliko hoće, a nesoji dokle mogu.

18.10.2017.

MARIJA POLAK 1917–1942

Ono što sam pisao u ratu odavno mi liči na nastojanje nezadovoljnoga gledaoca da srpske kanonade što temeljitije izviždi kao jako loš komad. A ono što sam dosad zapisao o Gordani ponekad mi je isto kao da od slamčica i tutkala pravim spomenik. Bolje i to nego ništa.

I nisam jednom na grobu Marijinom u sebi ponovio; hvala što si mi rodila Gordanu da mi znači više nego svi koje mi Darinka rodila, više  nego i jedno ljudsko biće, izuzevši Ivanu.

Nekad mi se mila i život s njom priviđa kao Atlantida koja se još nazire u vodi, ali ni to neće dugo. Znam da je zalud sve što iza njene smrti radim, a jauknuo bih od misli da više neću čuti njen glas koji je pozajmljivao lice svemu što  je u meni i van mene bilo lišeno svog lika.

19.10.2017.

PAVICA BARIĆ 1908 – 1952

Zaspao oko tri, a u četiri i trideset probudio me san. Pomislio sam: boga pitaj koliko si je puta sanjao a to nikad nećeš znati, jer se nisi probudio, a više svoje snove ne pamtiš, ne znam zašto, ti koji si napisao, vjerujem, trista strana stihova o onom što si snio.

U ovom snu sam potrčao i niz prašnu ulicu, zapravo nije sigurno je li bila ulica, ili makadamski put iz mog djetinjstva, i skrio se u mrak. Gordana je potom dotrčala za mnom, ona koja na javi nikad nije trčala, i šaljivim glasom rekla:„Bježiš od najboljeg prijatelja, sram te bilo'“

Zagrlio sam je. Znao sam u snu da je mrtva,a ipak mi je došla da je oslovim kako živu nisam nikad:zlato moje, umrijeću za tobom.I probudim se. U suzama.

Dugo nisam zaspao. I sve same trogrošne misli. Ali sam ustao da ovo zapišem,jer sam vjerovao da ne bi trebalo biti zaboravljeno.

Jesam Gordanino životno djelo, što ponajprije znači djelo beskrajnog strpljenja. Dovoljno je pomisliti koliko je strpljivo čekala da se „njen genije“, predan hrvanju s priviđenjima koja je trebalo pričvrstiti na papir, napokon sjeti da treba „nešto opaliti“.

Bilo nam je tih noćiju krasno, ali znam da sam se, ćuteći se kriv što je zanemarujem zbog pisanja, tada mnogo više zalagao. I kad bi, nakon ljubavi duboko udahnula, ili uzdahnula– nikad mi nije sasvim bilo jasno– znao sam da mi je mnogo toga oprošteno. Stalno mi je nešto morala praštati, i to našem životu očito nije dalo da se ukiseli. A da mi je bar ponekad pošla rukom po šlicu i pitala: „Šta je s malim?“, kao u noćima kad bi otkazao, mnogo bi manje imala da mi prašta, a ja bih češće čuo duboki udah ili uzdah sretne žene.

Ali ko zna, možda je svim što je lako mogla raditi, ali nije sebe mogla prisiliti, živom održavala moju želju za njom. Možda bih se Gordane jednom zasitio da je bila „meka ko vata“ i omogućila da je do dna istražim? Sumnjam. Jer i kad bi joj razvezao jezik,bile su to posve njene riječi, u kojima se ogledala sva ona, i teško da bi ikada, kao nekadašnja njena suparnica, ponavljala, zato što je znala da to pali: „Jebi me svunoć!“ Dovoljno bi bilo da mi kaže: gledate me značajnim pogledom, i kad to nije bilo istina, pa  da se kikirez nahorozi. Ali to je govorila samo kad je u mojim očima vidjela istinsku želju.  Kad želje nije bilo, to bi mi bio znak da ona hoće, što bi mi dalo krila. Što znam po trenucima kad mi se možda samo učini da hoće, uobrazim da hoće, i tada sam pogađao u sam uglić. Uostalom, vrlo je ženstveno to kad hoćeš i nećeš. Raspalilo bi me i da sam u njenih očima pročitao ono bosansko: „i bih i ne bih“.

I sjetio sam se da sam, prije Ivaninog rođenja, nakon priznanja da sam je varao, uvijek bio izvrstan: krivcu se lakše diže i dulje stoji.  To što sam se, iza odlaska u penziju, u nju četvrti put zacopao, bilo je i posljedak osvješćivanja: puklo mi pred očima koliko sam joj skrivio, stoga sam nerijetko bio udarnički raspoložen. Čak se nisam morao osjećati krivcem, dovoljno je bilo znati da si njen veliki dužnik da Gordana izlive moje ljubavi stane doživljavati kao agresiju.

I sjetio sam se Okudžavinog stiha: „svi smo redovi – nema mrašala u ljubavi“. To mi se danas sveti: žene bježe od mene kao od sablasti,jer vječiti redov ne umije ni ono što je u drugih stvar tehnike.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta