piše: Željko Vukmirović
Ostaci Demokratskog fronta znaju što im je činiti. Još su i usred velike povlastice, imaju skoro tri mjeseca da se zajebavaju, da skroje nekako priču o svom ulasku u Spajićevu Vladu, da navodno malo izginu oko viših ciljeva, da malo izreklamiraju svoju žrtvu, da se nešto silno naljute na ove ili one, ali i da zauzmu svoje mjesto u izvršnoj vlasti kako najbolje znaju i umiju.
I onda složno uzviknu “Long Live USA”. Valjda će toliko da nauče engleski, imaju dovoljno vremena…Šta? Uz malo vježbe ništa nije nemoguće.
Ukratko, beogradska direktiva ne ostavlja prostora za iole premišljanja. A ni za naročiti izbor rješenja.
Uostalom, Milan Knežević je ovu istinitu priču i sudbinu ostataka Demokratskog fronta već najavio u isticanju stava da im je prioritet Crna Gora. Nije ni zamuckivao, nije se čak ni zakašljao.
Činjenica je da direktiva ne poznaje neodlučnost, prenemaganje, bilo kakvu opciju dvoumljenja. A činjenica je i da je to uvijek trnovit put. Pred ostacima političke koalicije Demokratskog fronta su dani prave palete odricanja. Ništa Kosovo, ništa Srbija, ništa Rusija. Taman da čovjek pomisli kako je pred njima pravi pakao. Ali, ne. To je opasan privid. Ništa lakše.
Terenski rad je neprikosnovena potvrda raspoloživih činjenica. Odbrana Kosova im je propala čak i u epicentru moći, opštini Golubovci, gdje nisu mogli ni kvorum da sastave. Operisani ili ne. U Beogradu, a nakon učešća na skupu podrške Vučiću, svojom prežvakanom snishodljivošću zaslužili su samo podsmijeh tamošnjeg građanstva, dok je priča o ljubavi sa Rusijom poodavno zaglavila u čuvenom gubitničkom folderu “volim seks i rado ga se sjećam”.
Dalje, savršeno su svjesni da od mjesta predsjednika Parlamenta nema ništa. I da će Bečić prije da se “izbuca tupijom nožom” nego što će im prepustiti svoju omiljenu fotelju.
Slijedi povratak direktivi. Osnovana je pretpostavka da američki ambasador u Beogradu Kristofer Hil ne odustaje od regionalnog sređivanja stvari, samim tim, ni od angažmana jedne zvanične prosrpske koalicije u Vladi Crne Gore. Sve one nezvanične su ionako bezlične, nekako nikakve, sa senzibilitetom odrtog otirača. A i toliko ga je bar Vučić zadužio…
Još samo to nalogodavno odricanje od svega i svačega. Samo čas prije no što završe poput SNP-a, sa članstvom od pola autobusa. Pa da se horski zaori iz kolijevke ugroženog srpstva u Crnoj Gori.
Long Live USA.
Ameri su dali time out Milu, Draginji, Rašku i Ranku da nauče engleski jezik. Neće vas više ni zapadni “partneri”. Sirak tužni … :)
Opet rano “VRCAS”neka si ti malo srbijansko govno,pusi sitan,pa kad ne mognes dovedi nekoga iz familije ma drugog pola,nece im skoditi.
Na pitanje đe (se ) je Budva medo je odgovorio tu trećemu mjesta nema…
Na pitanje Dje je Budva malli Momo Milatotovic je odgovprio tamo dje on JaDov ne moze
Bravo!!! super opisani ovi ljigavi i neljudi
U službenoj upotrebi svi značajniji političari koriste usluge prevodilaca kako bi olakšali i uveli preciznost u konverzaciji. Znanje stranog jezika služi za čitanje po internetu i po novinama, a ponekad i za udvaranje nekoj simpatiji, a ne za obavljanje državničkih poslova.
Moj picousti predsednik uči intezivno ruski u hodniku već od 4 ujuto svaki dan uz šerpicu punjenih lignji , tako da znate crnogorci sa kim imate posla
Učio je i Milo, pa ništa nije naučio. Sada ima vremena za kurseve stranih jezika i kompLJutera.