Hapšenja

Za aktuelno.me

Piše: Nebojša Redžić

Oduvijek sam govorio da društvena ili politička zbivanja ne treba posmatrati crno–bijelo, već se to mora činiti iznijansirano. Pa tako, ne treba biti krut ni u analizi onoga što je Crnoj Gori donijela smjena vlasti tog famoznog 30. avgusta. Tada smo shvatili da ništa nije uniformno i zauvijek dato, već da u pomoć treba pozvati teoriju relativiteta.

Recimo, naše Tužilaštvo koje je “prodisalo” otkad nema Katnića. Ljudi rade, otvaraju predmete, čitaju provaljene aplikacije, hapse, zadržavaju… Ali, trpe i kritike: da to što rade, rade selektivno, da su pod pritiskom izvršne vlasti, da nekima gledaju kroz prste, da više gone one koji su pokrali, nego one koji su izdali državu…i tome slično.

Onda imamo Dritana. Čovjek je politikolog, ali je zato s pozicije vlasti – i tužilac i PR Tužilaštva, te sudija Osnovnog, Višeg, Vrhovnog i Apelacionog suda, siva eminencija “ruke pravde”, pa već u narednom trenutku neko ko kritikuje Tužilaštvo ili Ustavni sud. Proziva, pokazuje prstom, pominje imena, kriminalizuje ljude, abolira, daje pomilovanja, odlučuje po žalbi. Najopasniji je upravo sada, kada mu vlast nezaustavljivo izmiče.

I tako redom. Policijske akcije nam inicira Europol, dokazi su nam Skaj chat i emotikoni, vodeći policajac je turizmolog, turizmom se bave penzioneri, privredu nam vode mašinbravari, više ne znamo ko je policajac, a ko kriminalac, ko potkrada, a ko prodaje državu, ko je patriota, a ko izdajnik.

Sve je relativno, osim hapšenja. Oni su konstanta od kada je nove većine. Čovjek bi pomislio da ne postoji stanovnik Crne Gore kome iz prikrajka ne prijeti neka optužnica, da ne postoji niko koga iza prvog ćoška ne mogu sačekati pripadnici SPO ili Uprave policije sa nekim papirom ili bez njega. Nebitna je snaga dokaza, ne vrijede ni pravne procedure – sve se naknadno može zaogrnuti plaštom formalnosti. Poenta je diskreditovati i dehumanizovati privedenog.

Crna Gora je postala velika močvara u kojoj ne postoje ni red ni zakoni, ni pravo ni pravda, mjesto gdje više niko ne pominje poglavlja 23 i 24 jer je to ovdje nemoguća misija. Za Dritanovu vlast borba protiv kriminala se svodi na ovako nešto – bitno je staviti lisice na ruke, izložiti čovjeka javnoj poruzi, pustiti kamermane što bliže, osramotiti uhapšenog za vazda, pa tek onda krenuti u dugi i mučni proces dokazivanja krivice koja se u najvećem broju slučajeva nikada i ne dokaže.

Dekriminalizacija Crnogorstva

U tri godine vlasti, oni koji izdaju državu i služe tuđinu, jure neke imaginarne ili stvarne ljude koji su tu državu krali. Pitanje koje se nameće je retoričko: što je gore i teže, jesu li veći grešnici oni koji su izdajnici, ili oni koji su lopovi? Naravno, pod (mojom) pretpostavkom, da svi naizgled izdajnici možda i nijesu izdajnici, baš kao što ni svi lopovi, nijesu lopovi. Ali, ovdje ne postoji ni prezumpcija nevinosti, ovdje si kriv čim ti stave lisice na ruke, uvedu te u neku od sivih zgrada kog nekog tužioca, a sve to na tv Vijesti slavodobitno kao svoj uspjeh prikažu Dritan ili Filip turizmolog.

Onda čovjek logicira, pa ispadne da se oni koji su izdali državu donošenjem Izmjena Zakona o slobodi vjeroispovijesti i “temeljnog” ugovora, “kazuju” kao Srbi. Onda postane jasno ko to ovdje radi na razdržavljenju Crne Gore. No, svaka istina ovdje ima dežurne ekipe za relativizaciju izdaje. Njihov glavni punkt nalazi se u tzv. SPC i koncernu Vijesti, gdje uvijek postoji kontigent fukara koji će lažnim tezama o “asimptomatskom crnogorskom nacionalizmu”, prebaciti lopticu na drugi pol političke scene.

Tako je nastala najsramnija i najpogrešnija teza otkad je Crne Gore: da oni koje su označili kao “patriote”, “komite”, dakle oni koji su posljednja linija odbrane države od njih, zapravo štite kriminal i imetak onih koji su, zaogrnuti crnogorskom zastavom, u minulim godinama “napravili” milione.

Uvijek sam se, prisustvujući skupovima gdje su se pod crvenom, državnom zastavom, kao vuci samotnjaci, skupljali oni koji su htjeli sačuvati ono što su nam ostavili preci: ime, istoriju, crkvu, jezik, identitet…..pitao: zašto bih ja sada, dok na moj narod juriša asimilatorska bagra koja želi da nam uzme dušu, branio bilo kojeg tajkuna i bilo čiji imetak? Jer, ako on neki ima milione, nemam ih ja. Ako je on tu da bi branio svoje milione, to je njegov problem. Ja zbog toga nijesam tu. Jesmo li mi na tom skupu – zato što na njemu ima nekoliko tajkuna – dobili nešto što ne bi imali da oni nijesu došli? Ne! Zašto bih onda, kojeg vraga, ja došao na neki Belveder da bih nekome odbranio pravo da “radi” kokain ili cigarete, kada ja od toga nemam, niti želim da imam bilo što?

I onda se zapitam: imaju li ti ljudi koji nam spočitavaju da branimo kriminal trunku srama, pocrvene li makar kad iz studija tv Vijesti dođu doma, zbog toga što su tako drsko i bestidno lagali da smo Baja, Čela, Pero, Bogdan, ja ili hiljade sličnih tu zato što imamo interes da N.N. osoba i dalje valja bijelo? Ludilo mozga.

Pisao sam već ranije i mislim da se po tom pitanju stvari lagano razvijaju u dobrom pravcu: crnogorski pokret za odbranu identiteta i svetinja kakve su država, sloboda, obraz i čast, treba dekriminalizovati. Kud ćete većeg dokaza da je stvar fino krenula, od činjenice da se nijedan časni Crnogorac nije pretjerano uzbudio zbog bilo kojeg hapšenja u minulim godinama. Nekako, upravo u skladu sa onom, već izrečenom, da nas iza svakog ćoška vreba neka optužnica, “belvederci” i svi slični (“Ima nas”), potpuno hladnokrvno su ispratili privođenje svakog od dosadašnjih “krivaca” kojoj nova većina presuđuje prije suđenja. Svako neka nosi svoj krst. Naravno, bilo bi dobro da u dokazivanju eventualne krivice nekoga ko je pokazivao naklonost crnogorskom pokretu, nema politizacije i revanšizma. Mada često izgleda da ima. Makar tako djeluje.

Inače, kako tumačiti činjenicu da niko od onih ko je izdao državu, zgazio Ustav, poklonio naše sakralno blago tuđoj državi i crkvi, dovodio kriminalce i unosio oružje u naše manastire, trovao cio jedan slobodarski grad suzavcem i bojnim otrovima… kako dakle niko iz te strukture nije ni saslušan, ni priveden, niti je povodom njihovih nepočinstava otvoren predmet?

Čovjek bi rekao da je izdaja u Crnoj Gori kategorija koja se već ti godine svrstava u domen vrline. Zar ne, gospodo iz Tužilaštva?

Crnogorstvo nema veze s kriminalom

Ako već sramotni “temeljni ugovor” ili Zakon o slobodi vjeroispovjesti nijesu bili razlog da reaguje ona prava “ruka pravde” koja pripada boginji Justiciji, a ne Dritanu Abazoviću, što ćemo sa rehabilitacijom četnickog pokreta, sa nikad ogoljenijim, sistemski ozvaničenim partijskim zapošljavanjem, s nepotizmom, ili ponajviše sa urušavanjem Ustava i pravnog poretka Crne Gore i namjernom devastacijom njenih ekonomskih ili nacionalnih interesa? Ko su oni koji prozivkama Tužilaštva i iniciranjem progona građana za koje smatraju da su kriminalci, ugrožavaju vladavinu prava i pravnu državu? Ko je onaj ko u mjeri većoj od dozvoljene vrši upliv i miješa se u rad institucija?

Ali, kome uputiti ova pitanja, kada se svi prave mrtvi? Tužilaštvu? Europolu? Evropskoj komisiji? Jakovu? Spajketu? Dritanu? Ili su možda i za ovo krivi Veselin Veljović, Vesna Medenica ili Blažo Jovanić?

Konačno, šta hapšenjem ili diskreditacijom onih dobrostojećih Crnogoraca koje nova većina želi predstaviti kao velike dobrotvore, gubi crnogorski pokret otpora? Ništa! Jer, sve što su oni dali “komitama”, pojeo bi za par minuta čopor pasa lutalica. Ako kažem da su svojim pojavljivanjem na skupovima nerijetko i smetali, rizikujem da navučem njihov gnijev. Ali, ni tada ništa neću izgubiti.

Naprosto, Crnogorstvo i borba za odbranu našeg identiteta, nema nikakve veze sa kriminalom i kriminalcima. Od njih nemamo nikakve materijalne, još manje emancipatorske koristi. Njihova hapšenja – koliko god stajala primjedba o selektivnoj pravdi i dehumanizaciji privedenih – ne mogu naškoditi našoj borbi. Naprotiv, država očišćena od svih devijacija kakve su organizovani kriminal i korupcija, najviše je u interesu onih koji istinski žele evropsku Crnu Goru. A takvi ne stanuju u stadu koje je hodalo po litijama.