DRŽAVNI ZLOČIN KRALJEVINE SHS Jovan Simonov Plamenac o ubistvu i spaljivanju porodice patriote Petra Tomaševa Zvicera 1923.

Piše: Novak ADŽIĆ

Srpska žandarmerijska jedinica, sastavljena od 12 (dvanaest) žandarma, pod komandom majora Dragutina I.  Kecmanovića, izvanjca, te bivšeg austrijskog vahmajstora Kolakovića, u noći između 24. i 25. aprila 1923. godine, upala je u Cucama, u selu Rokoči, u kuću poznatog komite Petra Zvicera. Svu njegovu porodicu, izuzev brata Petrovog Jagoša Zvicera, koji se tu nije zatekao zato što je bio u zatvoru na Cetinju, srpski žandarmi su tukli, mučili i okrutno ubili, zapalili.

Dželati se nijesu  čak ni tada zaustavili, nego su sadistički nastavili sa svojim monstruoznim, krvavim pirom. Izveli su iz kuće Đurđu Zvicer, babu  Petra Zvicera, zavezali je za jednu trešnju ispred kuće, a onda kuću zapalili, a nju primorali da gleda u vatri kako gori njena familija. Baba Đurđa je od prizora strave i užasa tragedije nervno popustila i umrla 1924. godine. Srpski žandarmi pod vođstvom majora Kecmanovića su te užasne noći između 24. i 25. aprila 1923. godine mučili, ubili, spalili: Anđu Zvicer, majku Petra Zvicera, koja je imala 60 godina; Zagorku Zvicer, staru 23 godine, suprugu Petra Zvicera sa troje đece; Vidaka Zvicera, starog 13 godina brata Petra Zvicera i Planu Zvicer, staru 20 godina, sestru Petra Zvicera.

Za zločin u Cucima u selu Rokoči nad familijom Petra Zvicera njegovi organizatori, planeri, naredbodavci, izvršioci, saizvršioci, podstrekači, pomagači i drugi saučesnici nikada nijesu krivično odgovarali, niti na bilo koji drugi način gonjeni od strane organa javne vlasti. U stvari, lica iz organa vlasti su u uniformi žandarma i izvršila taj zločin koji je ostao bez zaslužene kazne. Bio je to državni zločin, odnosno, zločin organa vlasti Kraljevine KSHS kojega je počinila srbijanska (srpska) žandarmerija.

O pomenutom zločinu govori i Jovan Simonov Plemenac, bivši predsjednik Crnogorske narodne skupštine, organizator i vođa Božićnog ustana 1919. i ministar Predsjednik Crnogorske vlade u egzilu (1919-1921), u pismu pod naslovom »Tiče se moje izgorjele kuće«, koga je  iz Beograda 4.  aprila 1941. godine uputio  tadašnjem predsjedniku Okružnog suda u Vranju, (Kraljevina Jugoslavija), a krajem 1918. i tokom 1919. aktivnom poručniku srpske okupatorske vojske, koja je okupirala bila Crnu Goru, te koji je komandovao oružanim formacijama koje su zapalile Plamenčevu kuću u Boljevićima u Crmnici 1919. godine.

Nekadašnji premijer crnogorske Vlade, istaknuti patriota Jovan S. Plamenac, u tome pismu, svom palikući navodi i ovo:

»…A već i da ne govorimo o ubijstvima u masama razoružanih i nevinih ljudi, staraca i žena, majaka i djece, koje počini srbijanska soldateska širom Crne Gore, pod komandom žalosnih srbijanskih oficira.

Koliko je samo nevinih i časnih i nacionalno patriotskih Crnogoraca ispustilo svoje duše u zatvorima, poslije užasnih mučenja. Da ne pominjemo prethodno lomljenje nogu i ruku i rebara i odvajanje bubrega, vađenje očiju i kidanje ušiju, još prije nego što bi nesrećne žrtve izdahnule. Živim ljudima je koža drta s leđa i sa trbuha, pa im onda so mećana pod kožu, da bi tako izdahnuli u najstrašnijim mukama. Nećemo govoriti o izrugivanjima sviju svetinja Crne Gore«, piše Plamenac navodeći potom: 

 »Tako je postupano na primjer bilo sa Sv. Petrom Cetinjskim i Sv. Vasilijom Ostroškim. Sjetimo se onih čuda u Nikšiću….. Sva ova zla i sve ove obijesti i ove zvjerske zločine činili su srbijanski vojnici i žandarmi po naređenju svojih starješina.

Srbijanski vojnici uz ostala nasilja i zločine vršili ostala i slična nedjela  i nad samim Crnogorkama: na pr., otsijecali su im prste s ruku da bi im što prije prstenje oduzeli. Ili su im pak pod rašom (suknjom) metali mačku do golog tijela, pa onda veži i sašij suknju. Mačku bi tukli, ili boli iglama, da bi mačka, u svojoj pomami, ugrizala i čupala golo tijelo nesrećnim žrtvama, a nasilni blud bio je stalno na dnevnom redu.

Na primjer: Došla je srbijanska vojska u Cuce, u Katunsku nahiju, pred kućom Petra Zvicera, zemljoradnika….. Pita njen komandant u rangu majora, gdje je domaćin kuće. Izlazi na vrata Petrova žena i kaže da Petar nije tu, nego da je otišao u mlin. Ulaze u kuću i vrše premetačinu, u cilju da se nije gdje sakrio u kući. Ali od Petra ni traga. Tada naređuje komandant, da vojnici izvedu Petrovu babu, staricu od preko 80 godina. Pa pošto su unijeli sijeno u kuću, zatvorili su u nju ženu Perovu sa troje đece i onda su je zapalili.

Nastala je unutra iza ovoga vriska, kuknjava i zapomaganje majke i djece…… Majka proba ne bi li vrata otvorila. Djeca vrište. Čuje se njihovo slabački glas: Mama ! Mama ! Draga Mama! … Oj! Lele! Tata u pomoć! Lele nama!… Starica takođe kuka pred kućom i leleče. Hoće put kućnih vrata da ih otvori, da spase…. Vojnici je samo ćušnu kundakom. Ona se zaleluja i padne…Dim sve više prigušuje i davi… Plamen sve obuhvata. Kroz kratko vrijeme krov pada i dogorijeva. Kuća se pretvara u zgarište. Nema više ni traga ni od majke ni od djece. Samo je na jednom mjestu bio ostao jedan dio od desne dječje ruke. Lakat sa prstićima. Inače, ništa drugo, osim po koja kost koja je još dimila na zgarištu.

Za sve ovo vrijeme, dok je kuća gorjela i plamen proždirao majku s djecom, uz vrisku i strašni jauk, vojnici su i ovdje igrali u kolu bezumlja sa svojim komandantom, smijući se i veseleći. Šta mislite? ! Krvava beogradska vlada nagradila je komandanta ovih janjičara sa unapređenjem i ordenom za zasluge«, navodi crnogorski velikan i ministar predsjednik crnogorske vlade (1919-1921) Jovan Simonov Plamenac.

(Original pisma se nalazi u ličnom fondu pokojnog Ratislava Plamenca, direktnog unuka Jovana S. Plamenca, odnosno, u posjedu njegovih potomaka. Ja posjedujem kopiju tog pisma. Vidi o tome: Novak Adžić, »Crnogorski heroji Savo Raspopović i Petar Zvicer«, Cetinje, 2003, str. 93-95. Vidjeti i integralno prekucan i u cjelini objavljen faksimil originala Plamenčevog pisma: Novak Adžić »Crnogorski anali«, Cetinje, godina 1, broj 3, jun 2013, str. 353-374).