Crnogorski parlament da proglasi Deklaraciju o genocidu srpske vojske nad Crnogorcima

Piše: Slavko Mandić

Nije lako čitati o monstruoznim zločinima Srpske vojske nad crnogorskim življem u periodu od 1919-1925. godine. Posebno ne ako si Srbin po kazivanju, i ni po čemu drugome, što istorijski fakti lako dokazuju. Ali, tu su falsifikati, obmane plaćenika, prevare „istoričara“ i sve ono što uz to ide. Neuk narod kome su popovi crkve Srbije pomutili mozak, prihvatiše krvavog okupatora kao spasioca i dobrotvora. Nijesi ih mogao ubijediti da očima svojim vjeruju, dok su gledali kako zlikovci ognjem pale crnogorske domove i žive familije u njima. Ne zabolje ih jauk đece ni suza majčinska. Brutalnost crnogorskog unuka Aleksandra Karađorđevića, poznatog pod nadimkom Aca palikuća, zapanjila je svijet. Pa čak i Evropske licemjere, posebno Francuze, koji su zemlju saveznicu, najhrabriju među hrabrima, predali u ruke zlikovcu i aminovali tako strašan zločin i kriminalne radnje monstruma, čime su postali saučesnici zlodjela zbog kojega će im se pokoljenja stiđeti.

Francuska se izvinila Crnoj Gori i dinastiji Petrović 2019. godine, a kao znak ispravljanog moralnog duga prema  našoj državi, princu Nikoli Petroviću Njegošu je uručen orden Legije časti, navjeće francusko odlikovanje.

Srbija se za strašne zločine nikada nije izvinila „bratskom“ narodu. I neće, jasno je po postupcima koje čini stotinu godina od tada. Svakoga dana, tiho u početku, pa sve glasnije, dok danas otvoreno ne govori kako je prethodna srbijanska vlast kriva što Srbija danas nema izlaz na toplo more. A kad je avgusta 2020. konačno osvojena vlast i kad su popovi crkve Srbije načinili  neku vrstu državnog litijaškog udara, srpska politika se toliko okuražila da smo imali javna reagovanja preko Vučićevih medija da je vrijeme da uzmu ono što im istorijski pripada. Pa onda slijedi red laži izvjesnih Rakovića i Antića, Vučićevih jeftinih falsifikata i bradatih ideologa. Tu se priča ne završava. Nastavio je Albanac Abazović, koji je crnogorske duhovne svetinje darovao Srbiji. Tim činom veleizdaje, koja će mu biti zapamćena kao trajna sramota, zadovoljio je beogradskog gazdu. Ali pravda je dostižna. Treba je čekati duže. Nekad i previše što Crnogorce čini nestrpljivim, znajući da je ovo što se događa danas samo još jedan od zločina istih aktera: srpske politike krvi i tla i domaće izdajničke fele.

Ostaci Demokratskog fronta htjeli bi da crnogorski parlament proglasi genocid nad stradalim u Jasenovcu. Njihova namjera, makar po onome što se jasno uočava, nije vezana za stradale. Ona je došla kao rezultat najavljine Rezolucije UN o proglašenju genocida u Srebrenici. Braneći srpstvo koje u tom dokumentu niko spomenuo nije, niti Srbiju kao krivca, četnički vojvoda Andrija Mandić bi ovom inicijativom htio da se dodvori Vučiću i da klekne pred njim dokazujući mu u ovu potonju uru našto je sve spreman, kako bi ga zadovoljio. Jer da tako nije, tu inicijativu bi podnijela država Srbija a ne Crna Gora. Vučić je shvatio da nema potrebu za tim, kad ima dovoljno potčinjenih koji će na svoja pleća prihvatiti svaku sramotu koju im on nametne.

Bilo bi prirodno da Skupština Crne Gore izglasa deklaraciju o genocidu nad Crnogorcima od strane srpske vojske u periodu od 1919-1925. godine. Nezapamćeni krvavi teror srpske okupacione sile opisan je u renomiranom američkom dnevnom listu Chicago Tribune. Tamo je zapisano, između ostalog: “Pod srpskom okupacijom Crna Gora danas predstavlja mjesto najkrvavijeg pokolja u Evropi. Ukoliko se Engleska i Amerika ne umiješaju, niti jedan crnogorski  rojalista neće ostati živ. Srbi ih masovno ubijaju“.

Treba ”braću” pośećat na zločine koji su nam činjeli. Valjda u ime zahvalnosti što smo u Mojkovcu izginuli da bi im čapru sačuvali dok su bježali od Austrougarske vojske.
Aca, podizan kod đeda na Cetinju, ne nauči u prijestonom gradu ni slovo o čojstvu. Sraman odnos prema đedu, kojemu je zabranio povratak u Crnu Goru, pomognut  francuskim prijateljima, dovoljan je dokaz da mu venama nije tekla ni kap majčinske krvi.
On i njegovi Pašići, otvoreni mrzitelji svega što je crnogorsko, uniješe u dobar dio naše čeljadi strašnu šovinističku otrov od koje se ne mogaše izliječiti ni do dana današnjega. Zaustavio ih je Drugi svjetski rat i prva puška koja je oglasila otpor okupatoru u porobljenoj Evropi.

Antifašizam je vratio Crnoj Gori državu, što ni tada nije značilo da se srpska politika sa tim pomirila. Naprotiv, samo pritajena čekala je trenutak da krene u akciju koju Aca palikuća nije uspio da sprovede do kraja. I on je došao 30. avgusta 2020. godine. Crkva Srbije je formirala crnogorsku vlast. Od tada gledamo razaranje naše države i njenu nemoć da se odupre i spasi joj tekovine kojima se ponosila.

Na kraju, mora biti jasno svima da se genocid nije dogodio sam od sebe. Znaju to dobro ovi koji su ustali protiv usvajanja Deklaracije. U tom tekstu njih nema, ali oni znaju ko je odgovoran za taj pogrom i strašan zločin koji je cijeli svijet jasno prepoznao kao genocid. Tu je i pravno stavljena tačka, a ko ne bude glasao za usvajanje Deklaracije o genocidu u Srebrenici, biće jasno deklarisan za sva vremena. Njemu civilizacija mora zatvoriti sva vrata.  Ona od srca, davno su mu zapatana.