DOSIJE SPAJIĆ Domovina – vizija – provizija

Piše: Željko Vukmirović

Milojko Spajić je rođen 1987. godine u Pljevljima. Nakon Gimnazije, kao stipendista japanske vlade, kroz petogodišnji program Monbukagakusho stipendija, započeo je svoju turneju po visokim školama. Na tom spisku su i Osaka i Saitima Univerzitet. A i HEC Paris. Onda se osmjelio da osnuje svoj start up. To je već bila tanka priča. Sve ostalo je sarkazam. Vratio se u Crnu Goru – da pomogne domovini.

Impozantna biografija sa stranice Ministarstva finansija Vlade Crne Gore stvarno bajkovito zvuči. Rame uz rame sa onom ministra Jakova Milatovića.

Ipak, ništa od hepienda. Stvarnost je odredila sasvim druge parametre. Počevši od onog – Život sad.

Dosije Milojko Spajić je koncipiran tako da iz te bajke svako primjeti princa na bijelom konju kako dolazi i spašava posrnulu domovinu. Samo što priča od svog početka izaziva sumnju i poprima izgled obične podmetačine.

Spajki je, uistinu, školovan na prestižnim svjetskim univerzitetima. I za svoj rad bi prema tome morao biti predodređen da bilo gdje u svijetu ostvaruje ozbiljnu proviziju. Stoga i ne čudi zaključak koji ga sustiže da je njegov „ministarski“ povratak u Crnu Goru dio vrhunski osmišljenog dugoročnog  projekta „Domovina-Vizija- Provizija“

Ako je startno tajno kreditno zaduživanje ekspertske Vlade bila umješnost mladog Spajkija i zasluga njegovih već ostvarenih dobrih kontakata u svijetu finansija i tržišta kapitala, postavlja se opravdano pitanje, da li se odrekao svoje provizije u ime domovine.

Ili ta ljubav prema domovini splašnjava pri pominjanju provizije?

Prema sopstvenom hvalisanju on je ovom tajnom operacijom spasio Crnu Goru od bankrota i „pošteno“ bi bilo da je nešto i čupnuo za taj veliki poduhvat. To se u Mickeyevom svijetu podrazumijeva.

Tajnoviti Spajki nije dao nikom da se igra sa njegovim intimnim državnim projektima. Osim ekipe skupo plaćenih eksperata sa strane, iako to uvijek nekako završi sa ekspertima iz Srbije koje je sekretar Janko Odović iskustveno i nesebično uvozio, pod geslom „Beograd je svet, a taj svet ima potrebu da se širi do istorijskih granica svog sveta.“ Ljupko, zar ne?

Da li su eksperti „sa strane“ ostavljali nešto sa strane, za uvoznike njihovih usluga vjerovatno će ostati tajna. A cijela priča betonirana projektom „Domovina-Vizija-Provizija“.

A onda je iskrslo nešto što će zasjeniti sve ostalo. Za sladokusce manipulacija, pojavio se dugo skrivani tekst  Spajkijevog  Zakona o igrama na sreću. Zapravo, ministrov vrhunac pravljenja biznis ambijenta za nekog odabranog partnera – „sa strane“.

Projekat za doživotnu proviziju. Doktorska disertacija pod nazivom „To se ne propušta!“

U ovom projektu Spajki je nadmašio samog sebe. Ne samo što je njegova tajnovitost dobila epske razmjere, već je u ovom pokušaju da pomogne domovini isplanirao  da na mala vrata uvede priređivača „sa strane“, koji bi dobijanjem licence za lutrijske igre pokupio i mnoge druge monopole i povlašćenosti.

Ljubav prema domovini i novom licenciranom lutrijskom subjektu, pojačao bi neviđenim poreskim obavezama prema drugima priređivačima igara na sreću. I u kratkom roku ih sve pogušio. Ostalo bi samo da se usamljeni izabrani priređivač osvješta, ako tu zaštitu originalno već ne nosi od kuće.

Kad projekat zaživi, Spajki se ne bi više miješao. On bi samo bio tu. Sa strane.

Pa čak, ne mora ni da bude tu. Provizija sa vizijom može stizati u bilo koju zemlju na planeti. Gdje ima ili nema djevojku.

Neko bi pomislio da je Spajki nestrpljiv tip. Ima te imperativne termine. Sad i odmah su njegovi favoriti.  Čak, stiče se utisak kao da mu se negdje žuri.

Ipak, ako je neko pomislio da će on nakon posljednjih događaja otići kao što je došao, grdno se vara. Jeste da su mu planovi prekinuti naprečac, ali on nema namjeru nestati bez provizije.

To za Spajkija nije opcija.

Zato, ovaj dosije ostaje otvoren.

Do prvog institucionalnog zaduženja za zatvaranje.