Crna Goro, Bosno moja

Piše: Andrej Nikolaidis

Titova Jugoslavija nije preživjela smrt partije koja ju je stvorila. Kraj partije nije značio tek smjenu vlasti, nego i kraj društvene i ekonomske paradigme te sistema vrijednosti koji je ta partija kroz ozbiljan ideološki dril nametnula građanima. Stepen ideološkog rada koji je KPJ uložila u edukaciju i emancipaciju građana višestruko – desecima, ako ne stotinama puta – nadmašuje blijede, traljave, malokrvne, bezvoljne i rijetke pokušaje ideološkog rada koji je u održanje svoje vladavine uložio DPS. Koji, uostalom, nije vladao na ideologiji, niti je ideologiju oblikovao: dominantna ideiologija je oblikovala njega, njoj se on prilagođavao.

Pa ipak, u samo nekoliko godina, srušeno je sve što je KPJ gradila desetljećima. Bratstvo i jedinstvo, kraj: pretvorilo se u etničku i vjersku mržnju. Antinacionalizam, kraj: nacionalizmi su buknuli, kako već rastu pečurke iz dobro nakvašenih govana. Sekularizam, kraj: umjesto toga nezaustavljiv proces desekularizacije. Industrijalizacija, kraj: umjesto toga nezaustavljiva deindustrijalizacija. Edukacija, kraj: umjesto toga pripodobljavanje univerziteta novim ideološkim koordinatima, njegovo robovanje novim političkim elitama, privatizacija obrazovanja i napokon – znanje kao roba, potpuno izbijeno iz njegove uloge i značaja u humanističkoj paradigmi. Socijalističko samoupravljanje, kraj: umjesto toga bjesomučna privatizacija, najbrutalniji i po sve društvene odnose najpogubniji kapitalizam, oduzimanje sredstava za proizvodnju iz ruku radnika, pretvaranje radništva u narod, kraj svake klasne solidarnosti, etničko kao sila homogenizacije. Nastavite listu: držim da je poenta jasna.

Kraj partije značio je i kraj onoga što Badiou u „Mračnom raspadu“ (i kasnijim spisima) naziva „državnom istinom“. Ideologija oblikuje stvarnost, sve dok na kraju stvarnost, sa kojom ideologija više nema dodirnih tačaka, nju ne zgazi onako kako se gazi opušak. Takav ishod jeste pitanje snage/slabosti ideologije: no prije svega pitanje vremena.

Crnogorska „građanska, multikonfesionalna i viševjerska država“ danas se nalazi u poziciji u kojoj se jugoslovensko bratstvo i jedinstvo nalazilo 1989. I dalje je u retoričkoj upotrebi, no praktična upotrebljivost sve je tanja.

Oni dovoljno stari dosjetiće se da je i Milošević, dok je pokušavao stvoriti Veliku Srbiju, navodno branio Jugoslaviju. Dok je jahao na talasu nacionalizma čije je ciljeve bio izabran da ostvari, sve do kraja vladavine, zadržao je fragmente socijalističkog retoričkog aparata, čija je upotreba, jasno, bila striktno performativna.

Crnogorska „antibirokratska revolucija“ bila je klasična kontrarevolucija. Kao što je to bio i litijaški pokret koji je trijumfovao 30. avgusta. U kontrarevoluciji 1989. Crna Gora, impresivna većina njenih građana i njena vladajuća partija aktivno su i sa puno entuzijazma učestvovale. Emancipacija, koja je rezultirala 21. majem 2006, nije bila rezultat unutrašnje snage i vrline crnogorskog društva, nego ishod sloma velikosrpskog projekta. To je Crnu Goru ostavilo ranjivom pred drugom kontrarevolucijom, čiji je posao da dovrši ono što nije prva. Ona, prva kontrarevolucija, do kraja je ispunila svoje ekonomske ciljeve. Ali nije nacionalne: Crna Gora ostala je građansko društvo u kojem ima previše Crnogoraca, čime ona ostaje egzistencijalna prijetnja ideji srpske imperije na Balkanu. Eliminacija ta dva faktora cilj je druge kontrarevolucije.

„Građanska“ i „proevropska“ retorika novih vlasti i sve tri kontrarevolucionarne vlade identična je u svojoj neiskrenosti Miloševićevoj „jugoslovenskoj“ retorici. Onako kako je on branio Jugoslaviju, bratstvo i jedinstvo te samoupravni socijalizam, tako i oni brane građansku Crnu Goru i njen „evropski put“. Njihovu je igru moguće prihvatiti iz dva razloga: usljed akutne podmuklosti ili hronične gluposti. Podmuklog čovjeka preferiram u odnosu na glupaka. Sa prvim je barem moguća racionalna komunikacija.

Formiranje Mandić-Spajićeve vlade značajan je korak u konsolidaciji kontarevolucionarnog projekta. Njegova puna konsolidacija biće ispunjena najavljenom rekonstrukcijom te vlade.

Odluka albanskih nacionalnih partija da učestvuju u toj vladi, samozavaravanje nikad ne pomaže, gadan je ubod u tijelo onemoćale građanske Crne Gore.

Dva u jedan: ta je odluka ujedno i gadan udarac Kurtiju. U vazduhu visi, preostaje još da neko – a uskoro i hoće, jer zapad u svojoj destruktvnoj i neznavenoj balkanskoj politici prosto obožava ignorantske i sakate analogije – to konstatuje. Šta? Ovo. Ako je saradnja albanskih partija i Vučićeve ovdašnje Srpske liste moguća u Crnoj Gori, zašto ne bi bila moguća i na Kosovu? Ako nije moguća, ko je za to kriv, ako ne „nekooperativni“ Kurti?

Proces asimilacije Crnogoraca projektovan je da bude ozvaničen rezultatima popisa. Sljedeći korak je više puta najavljen i sve je samo ne tajan: uvođenje kategorije „konstitutivnih naroda“ u crnogorski Ustav. Potom etnofederalizacija. Uvođenje Doma naroda? Zašto ne? U biti, radi se o bosnizaciji (ili dejtonizaciji, volja vam) Crne Gore. To je proces koji se odvija: bosnizacija, a ne briselizacija.

Ako je moguća bosnizacija Crne Gore, zašto ne bi bila moguća i na Kosovu? Ili u Sjevernoj Makedoniji, gdje je praktično privedena kraju?

Dejtonska Bosna tako je prosperitetna i perspektivna zemlja, da bi bilo šteta, nepovratno šteta recept po kojem je stvorena ne primijeniti i na ostatak Balkana.

Glasovi upozorenja koji ponavljaju kako je Crna Gora u samo nekoliko godina od „prve sljedeće članice EU“ postala još jedan bolesnik Balkana liče na čovjeka koji, stojeći u ljudoredu pred sreljačkim strojem, ponavlja: stanite ljudi, sve nas pobiste.

Ah. Šta da vam kažem: baš tako je i planirano.